FELJTON 7/8 — Ko su onda današnji Srbi — starosedeoci, doseljenici ili i jedno i drugo?


Posle šest nastavaka našeg feljtona stigli smo do pitanja zbog kojeg su gotovo sva prethodna pitanja uopšte bila važna. Ko su onda današnji Srbi? Da li su potomci stanovništva koje je na Balkanu živelo hiljadama godina pre Slovena? Da li su potomci doseljenika koji su tokom ranog srednjeg veka stigli sa severa i severoistoka Evrope? Ili je sama potreba da izaberemo samo jednu od te dve mogućnosti — pogrešna? Drevna DNK poslednjih godina dala je odgovor koji je istovremeno jednostavan i komplikovan.

Današnji Srbi nose nasleđe i starijeg balkanskog stanovništva i velikog ranosrednjovekovnog migracionog talasa povezanog sa širenjem slovenskih populacija.

Ali čak ni ta rečenica ne govori celu priču.

Jer „starosedeoci“ nisu bili jedan narod.

Pre dolaska Slovena Balkan već je hiljadama godina primao nove populacije.

Lovci-sakupljači Đerdapa nisu bili isti ljudi kao neolitski zemljoradnici Vinče. Vinčansko stanovništvo nije bilo genetski isto kao balkanske populacije bronzanog doba. Gvozdeno doba donelo je nove promene. Rimsko carstvo dovelo je veliki broj ljudi iz istočnog Mediterana i Anadolije. Period Velike seobe naroda doneo je nove populacije sa severa Evrope i iz stepskog sveta.

A zatim je došla velika promena VI–VIII veka.

Sa severa i severoistoka stiže stanovništvo čiji se genetski profil veoma snažno povezuje sa populacijama koje istorijski izvori i arheologija stavljaju u kontekst slovenske ekspanzije.

Ti ljudi nisu potpuno izbrisali stanovništvo koje su zatekli.

Mešali su se sa njim.

Posle nekoliko vekova više nije bilo moguće jednostavno odvojiti „došljake“ od „starosedelaca“.

A upravo iz tih zajednica nastajali su srednjovekovni narodi.

Zato pitanje više nije:

„Da li su Srbi starosedeoci ili doseljenici?“

Mnogo ozbiljnije pitanje glasi:

„Kako je iz različitih populacija koje su se vekovima mešale na Balkanu nastala zajednica koja će sebe i koju će drugi nazivati Srbima?“

PRVA ZABLUDA — „STAROSEDEOCI“ BALKANA NIKADA NISU BILI JEDAN NEPROMENJEN NAROD

Kada kažemo „starosedeoci“, obično zamišljamo jednu populaciju koja vekovima živi na istom mestu.

Na Balkanu takva slika gotovo nikada nije postojala.

Već u prvom delu feljtona videli smo da mezolitsko stanovništvo Đerdapa nije ostalo genetski nepromenjeno kada su pre približno osam hiljada godina stigli prvi zemljoradnici sa juga.

FELJTON 1/8 — Pre Srba i pre Slovena: ko je živeo na prostoru današnje Srbije pre 8.000 godina — i da li njihovi geni i danas žive u nama? – 3. oko online – Neverovatno, ali istinito

Došli su ljudi povezani sa Anadolijom i Egejom.

Doneli su zemljoradnju, stočarstvo i novi način života.

Ali stari stanovnici nisu jednostavno nestali.

Na području Lepenskog Vira vidimo lokalne lovce-ribare, nove zemljoradnike i ljude mešovitog porekla.

Nekoliko vekova kasnije razvija se Vinčanska kultura.

Kod analiziranih muških vinčanskih uzoraka posebno se pojavljuje G2a, linija vrlo karakteristična za neolitske evropske zemljoradnike.

Da li to znači da su Vinčanci nestali zato što je G2a danas mnogo ređa među Srbima?

Ne.

Y-hromozom prati samo jednu očinsku liniju.

Ako se tokom sedam hiljada godina neka muška linija smanji, to ne znači da su svi ostali preci tih ljudi nestali iz genoma kasnijeg stanovništva.

Autosomalna DNK pokazuje mnogo širu sliku.

Današnji Evropljani nose različite količine porekla ranih evropskih zemljoradnika, lovaca-sakupljača i kasnijih stepskih populacija.

To važi i za stanovništvo Srbije.

Zato postoji genetsko nasleđe populacija koje su na Balkanu živele mnogo pre Slovena.

Ali nije moguće napisati ozbiljnu naučnu rečenicu poput:

„Današnji Srbi su 18 procenata Vinčanci.“

Ne postoji genetski marker koji bi predstavljao „vinčansku nacionalnost“.

Vinčanska kultura je arheološki pojam, a ne genetski narod sa jasno zatvorenim granicama.

Posle Vinče dolaze nove promene.

Tokom bakarnog i bronzanog doba evropski prostor doživljava velike migracije povezane sa stepskim populacijama.

Menja se genetska slika Balkana.

Tokom gvozdenog doba postoje regionalne zajednice koje antički pisci kasnije nazivaju različitim imenima.

Zatim dolaze Rimljani.

Ali ni Rimljani nisu jednostavno „zamenili“ stanovništvo.

Rimsko carstvo pre svega menja politički, kulturni i ekonomski sistem.

Nova genetska istraživanja ipak pokazuju i veoma veliku mobilnost.

U gradove poput Sirmijuma, Viminacijuma i Singidunuma dolaze ljudi iz različitih krajeva Carstva.

Posebno je značajan priliv stanovništva povezanog sa Anadolijom i istočnim Mediteranom.

Zatim tokom III–VI veka dolaze i ljudi iz centralne i severne Evrope i stepskog sveta.

Goti.

Gepidi.

Huni.

Druge vojne i migrantske grupe.

Kada, dakle, tokom VI i VII veka počinju velike slovenske migracije, one ne nailaze na jedan „autohtoni balkanski narod“.

Nailaze na stanovništvo koje je samo već proizvod hiljada godina mešanja.

To je prva stvar koju moramo zapamtiti.

Starosedelačko poreklo postoji. Jedinstveni nepromenjeni starosedelački narod — ne postoji.

DRUGA ZABLUDA — SLOVENSKA MIGRACIJA NIJE BILA MALA, ALI NIJE STVORILA „GENETSKI ČIST“ NOVI BALKAN

Drevna DNK je ovde donela najveću promenu.

Do pre nekoliko godina moglo se ozbiljno raspravljati da li se slovenski jezik možda proširio na Balkan sa relativno malim brojem doseljenika.

Mala vojna ili politička elita mogla je nametnuti jezik mnogo većem lokalnom stanovništvu.

Takvi istorijski slučajevi postoje.

Ali genetski podaci za rani srednji vek pokazuju da se na Balkanu dogodilo nešto mnogo veće.

Studija objavljena 2023. na drevnim genomima iz Srbije i Hrvatske pokazala je veliki priliv ljudi genetski sličnih današnjim istočnoevropskim slovensko-govornim populacijama.

Njihov doprinos današnjim balkanskim populacijama procenjen je široko na približno 30–60 procenata, zavisno od populacije i modela.

Još obimnije istraživanje objavljeno 2025. analiziralo je stotine drevnih genoma iz različitih delova centralne i istočne Evrope.

Rezultat je potvrdio veliko kretanje stanovništva tokom VI–VIII veka.

Na severozapadnom Balkanu, u analiziranim područjima, promena je bila veoma velika.

Ali najvažnije za našu temu jeste šta se dogodilo posle.

Na Balkanu se vidi više mešanja sa lokalnim populacijama nego u nekim oblastima severnije Evrope.

Kod savremenih Srba modeli iz najnovije studije smeštaju komponentu povezanu sa slovenskim periodom u širok okvir približno 40–56 procenata koji obuhvata više centralnih i južnih balkanskih populacija.

Ta brojka nije „procenat Slovena u Srbinu“.

To je veoma važno.

Reč je o statističkom modeliranju genetskog porekla prema određenim drevnim referentnim populacijama.

Drugačiji izbor uzoraka može donekle promeniti procenat.

Ali opšta slika je stabilna:

veliki deo porekla današnjih Srba povezan je sa ranosrednjovekovnim populacijama koje su došle iz istočne i srednjoistočne Evrope, dok značajan deo potiče od starijih balkanskih populacija.

To potpuno ruši dve popularne krajnosti.

Prva:

„Sloveni su samo mala elita koja je nametnula jezik gotovo nepromenjenom balkanskom stanovništvu.“

Genetika pokazuje da migracija nije bila mala.

Druga:

„Sloveni su došli i potpuno zamenili sve stanovnike Balkana.“

Ni to nije tačno.

Mešanje je bilo veliko.

I upravo je to verovatno najvažnija demografska činjenica za nastanak današnjih Srba.

Ljudi koji dolaze nisu više posle nekoliko generacija samo „došljaci“.

Ljudi koje zatiču nisu više samo „starosedeoci“.

Njihova deca imaju oba porekla.

Njihovi unuci još više.

A posle nekoliko vekova te kategorije više nemaju isto značenje.

I2, R1a, E-V13 I OSTALI — ZAŠTO HAPLOGRUPE NE MOGU ODGOVORITI NA PITANJE „KO JE PRAVI SRBIN“

Malo koja tema u raspravama o poreklu Srba izaziva toliko interesovanja kao haplogrupe.

I2.

R1a.

E-V13.

R1b.

J2.

G2a.

Internet je pun mapa na kojima se boje haplogrupa gotovo automatski pretvaraju u boje naroda.

Ali to je veoma opasno pojednostavljenje.

U savremenim uzorcima muškaraca iz Srbije najčešća je široka grupa I, pre svega I2a, koja u različitim studijama dostiže približno oko trećine ili nešto više analiziranih muškaraca.

Zatim dolaze E1b1b, naročito E-V13, R1a, R1b, J2 i druge linije.

Već taj raspored govori da jedna jedina muška linija ne može predstavljati „Srbe“.

Da li je I2 autohtona?

Odgovor zavisi od toga koja I2.

Veoma stare grane I2 postoje na prostoru Evrope i Balkana još u mezolitu.

U Đerdapu je dokumentovana hiljadama godina pre Slovena.

Ali veliki deo današnje I2 kod južnih Slovena pripada mnogo mlađim granama, posebno kompleksu I2-L621, čija snažna demografska ekspanzija pada u period povezan sa slovenskim širenjem.

Dakle, dve rečenice mogu istovremeno biti tačne:

I2 je na Balkanu postojala pre Slovena.

I:

veliki deo današnje I2 kod južnih Slovena snažno se proširio tokom ranog srednjeg veka sa slovenskim populacijama.

Nema kontradikcije.

Reč je o različitim granama ogromnog porodičnog stabla.

R1a takođe ima veoma jaku vezu sa istočnoevropskim i slovenskim populacijama, ali je i ona mnogo starija od Slovena kao istorijske zajednice.

E-V13, J2, R1b i druge linije dodatno pokazuju koliko je balkanska populaciona istorija složena.

Neke imaju duboke korene u jugoistočnoj Evropi.

Neke su se širile kroz Balkan u različitim periodima bronzanog i gvozdenog doba.

Neke su dolazile i tokom istorijskih epoha.

Čak ni G2a, koja je bila veoma karakteristična za prve evropske zemljoradnike i pojavljuje se među analiziranim vinčanskim muškarcima, nije nestala — samo je danas mnogo ređa.

Ali ovde postoji još važniji problem.

Zamislimo čoveka čiji je Y-hromozom I2.

On je taj Y-hromozom dobio od oca.

Otac od njegovog oca.

Ali već deset generacija unazad taj čovek ima potencijalno više od hiljadu genealoških pozicija predaka.

Y-hromozom opisuje samo jednu od tih linija.

Zato je potpuno pogrešno reći:

„Ja sam I2, znači poreklom sam Sloven.“

Ili:

„Ja sam E-V13, znači starosedelac.“

Čovek može imati Y-hromozom koji predstavlja jednu drevnu očinsku liniju, dok ostatak njegovog genoma predstavlja složenu mešavinu brojnih populacija.

Upravo zato moderna arheogenetika koristi čitav genom.

A čitav genom današnjih Srba pokazuje ono što jedna haplogrupa ne može:

mešanje više velikih populacionih slojeva.

KADA GENETSKA POPULACIJA POSTAJE NAROD — SRBI NE NASTAJU U TRENUTKU KADA NEKO PREĐE DUNAV

Ovde dolazimo do najvažnijeg dela priče.

Čak i ako bismo imali savršenu genetsku kartu Balkana iz 650. godine, ona nam sama ne bi rekla gde počinju Srbi.

Jer narod nije biološka kategorija.

Srpski identitet morao je imati istorijski početak.

Ali to ne znači da je tog dana nastao novi genom.

U drugom delu feljtona videli smo da se ime povezano sa Srbima pojavljuje među slovenskim stanovništvom srednje Evrope već u VII veku, kod Fredegarovih Surbi pod Dervanom.

Na Balkanu imamo franački zapis iz 822. godine koji pominje Sorabe/Srbe u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji.

Dakle, najkasnije početkom IX veka srpsko ime jeste istorijska realnost na zapadnom Balkanu.

Ali šta tačno označava?

Narod u današnjem smislu?

Političku zajednicu?

Ratničku elitu?

Širi savez?

Stanovništvo određene teritorije?

To je mnogo teže utvrditi.

Savremena istraživanja ranog srednjeg veka sve više naglašavaju da etničke zajednice nisu morale dolaziti kao potpuno formirani blokovi.

Ime jedne manje grupe moglo se proširiti.

Dinastija je mogla okupiti više lokalnih zajednica.

Ljudi različitog porekla mogli su prihvatiti isto ime jer su pripadali istoj političkoj organizaciji.

U IX veku vidimo razvoj srpske kneževine i vladarskog roda koji tradicija povezuje sa Vlastimirom i njegovim naslednicima.

Tada već ima smisla govoriti o srpskoj političkoj zajednici mnogo sigurnije nego za prvu polovinu VII veka.

Sukobi sa Bugarskom dodatno podstiču političku konsolidaciju.

Vizantija pokušava da utiče na srpske kneževe.

Bugarska radi isto.

Vladarske porodice ulaze u dinastičke sukobe.

Hrišćanstvo postaje sve važnije.

Upravo u takvim procesima nastaju srednjovekovni identiteti.

Jezik je ovde ključan.

Srpski jezik pripada južnoslovenskom ogranku slovenskih jezika.

To nije politička konstrukcija XIX veka.

Njegova osnovna struktura proističe iz slovenskog jezičkog sveta.

To znači da je slovenska komponenta u nastanku Srba bila mnogo više od genetskog doprinosa.

Ona je dala jezik koji će postati jedan od glavnih temelja identiteta.

Ali ljudi koji su taj jezik počeli govoriti nisu morali svi poreklom biti iz iste migrantske populacije.

Lokalni stanovnik Balkana mogao je tokom nekoliko generacija preći na slovenski jezik.

Njegovi potomci mogli su biti deo srpske političke zajednice.

Posle nekoliko vekova niko više nije pitao da li je njegov pra-pra-pradeda bio romanizovani stanovnik Balkana ili doseljenik sa severa.

Bio je Srbin zato što je pripadao zajednici koja je tako nazivana.

To je etnogeneza.

Ne trenutak.

Proces.

Zato je moguće da je najveći problem Porfirogenitove priče upravo to što jedan dugačak proces pretvara u jednu urednu seobu.

Narod se kod njega pojavljuje potpuno formiran pre migracije.

Dolazi.

Dobija zemlju.

Nastavlja da postoji.

Stvarna istorija verovatno je bila mnogo neurednija.

KO SU ONDA DANAŠNJI SRBI — ODGOVOR KOJI JE MANJE JEDNOSTAVAN, ALI MNOGO ZANIMLJIVIJI

Posle arheologije, pisanih izvora i drevne DNK možemo dati odgovor koji pre nekoliko decenija nije bio moguć sa istom sigurnošću.

Današnji Srbi nisu nepromenjeni potomci jednog drevnog naroda koji je na Balkanu živeo sedam ili osam hiljada godina.

Ali nisu ni potomci jedne potpuno nove populacije koja je u VII veku došla na prazan prostor i zamenila sve prethodne stanovnike.

Oni su rezultat oba procesa.

Kontinuiteta.

I migracija.

U njihovom genomu postoje veoma stari evropski i balkanski slojevi.

Postoji nasleđe neolitskih zemljoradnika.

Postoje populacioni slojevi bronzanog i gvozdenog doba.

Postoji genetsko nasleđe ljudi koji su živeli na rimskom Balkanu.

Postoji veoma veliki doprinos ranosrednjovekovne populacije povezane sa širenjem slovenskog sveta.

A posle toga postoje i novi srednjovekovni i novovekovni tokovi.

Ali srpski narod nije prost zbir tih procenata.

Ne možemo napisati:

40 procenata Sloven,

30 procenata Ilir,

15 procenata Vinčanac,

10 procenata Rimljanin.

Takva matematika nema istorijski smisao.

„Ilir“, „Vinčanac“, „Sloven“ i „Srbin“ nisu ista vrsta kategorije.

Jedno je arheološka kultura.

Drugo naziv iz antičkih izvora.

Treće široka jezička i istorijska zajednica.

Četvrto kasnije formirani narod.

Još zanimljiviji dokaz pružaju susedne populacije.

Genetske granice Balkana ne prate savršeno savremene državne i nacionalne granice.

Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i druge susedne populacije dele veliki deo genetskog nasleđa.

Istovremeno imaju različite istorijske, verske i nacionalne identitete.

To je možda najbolji dokaz koliko je pogrešno tražiti „nacionalni gen“.

Genetika određuje poreklo populacija.

Istorija određuje razvoj zajednica.

Kultura, jezik, vera, politička tradicija i samosvest određuju identitet.

Zato dva čoveka mogu biti genetski veoma slična, a pripadati različitim narodima.

I dva pripadnika istog naroda mogu imati različite očinske haplogrupe.

Srpski identitet nije nastao zato što su svi njegovi pripadnici imali isti genom.

Nastao je zato što je određena zajednica tokom srednjeg veka razvila ime, političku strukturu, jezik, kulturnu tradiciju i istorijsko pamćenje koje je moglo da se prenosi.

Od ranih kneževina do Nemanjića taj identitet postaje sve jasnije vidljiv u izvorima.

Pravoslavno hrišćanstvo kasnije mu daje još snažniju institucionalnu osnovu.

Srednjovekovna država, crkva, književnost i dinastička tradicija dodatno ga oblikuju.

Posle Osmanlija, migracija, ustanaka i stvaranja moderne države identitet se ponovo menja.

Kao što se menja svaki narod.

Zato pitanje „ko je prvi Srbin“ verovatno nikada neće dobiti odgovor.

Ne postoji jedna osoba koja je jednog jutra ustala kao Sloven, a uveče postala Srbin.

Postoje generacije.

Postoji postepeno širenje imena.

Postoji političko povezivanje.

Postoji mešanje.

I postoji trenutak kada izvori počinju dovoljno jasno da vide zajednicu koju možemo nazvati srpskom.

Ako moramo da napravimo jednu zaključnu sliku čitavog dosadašnjeg feljtona, ona bi izgledala ovako:

Pre osam hiljada godina na prostoru Srbije postoje populacije koje nemaju nikakve veze sa srpskim identitetom, ali deo njihovog genetskog nasleđa posredno može preživeti do današnjih stanovnika.

Kasnije dolaze novi ljudi.

Ponovo mešanje.

I ponovo.

Tokom ranog srednjeg veka stiže ogroman novi populacioni talas sa severa i severoistoka Evrope.

On donosi i slovenski jezički svet.

Doseljenici se ne naseljavaju u vakuumu.

Mešaju se sa populacijama koje su već prisutne.

Tokom sledećih generacija nastaju nove zajednice.

Jedna od njih počinje da nosi srpsko ime.

U IX veku to ime već ima političku težinu.

Kasnije će oko njega biti izgrađena država, crkva, kultura i istorijsko pamćenje.

Zato je odgovor na naslov ovog nastavka:

Današnji Srbi jesu potomci i starosedelaca i doseljenika.

Ali još preciznije:

Srbi nisu jednostavno zbir jednih i drugih — oni su novi istorijski narod koji je nastao njihovim mešanjem i višestoljetnim procesom etnogeneze na Balkanu.

To možda nije odgovor koji zadovoljava one koji žele jednu čistu i jednostavnu priču.

Ali je mnogo fascinantniji.

Jer znači da je istorija Srba istovremeno i istorija Balkana.

Istorija ljudi koji su ovde živeli mnogo pre njihovog imena.

Istorija ljudi koji su došli izdaleka.

Istorija jezika koji je stigao sa severa.

I istorija prostora koji je sve te ljude postepeno pretvorio u novu zajednicu.

Na kraju nam ostaje još jedno pitanje.

Ako je stvarna istorija toliko složena — zašto smo toliko dugo učili mnogo jednostavniju priču?

Ko je od Porfirogenita napravio gotovo nepogrešivi autoritet?

Kako su Jireček, Ruvarac i nastanak moderne kritičke istoriografije oblikovali priču o poreklu Srba?

Šta zapravo znači često korišćeni izraz „Bečka škola“?

Kako su se menjala tumačenja Vinče, Slovena i doseljavanja?

I gde prestaje naučna rasprava, a počinje nacionalna ideologija — bilo autohtonistička, bilo migracionistička?

Time ćemo zatvoriti krug.

Mr. D. Tovarišić

Leave a Reply