Ako bismo iz ranosrednjovekovne istorije Srba izbacili Konstantina VII Porfirogenita, nastala bi ogromna praznina. Nestala bi gotovo čitava priča o Beloj Srbiji. Nestao bi neimenovani knežev sin koji navodno dovodi polovinu Srba caru Irakliju. Nestala bi epizoda o prvom naseljavanju kod Soluna, povratku preko Dunava i novoj molbi za zemlju preko Beograda. Mnogo manje bismo znali o Vlastimiru, Mutimiru, Petru, Pavlu, Zahariji i Časlavu. Zbog toga je Porfirogenit decenijama tretiran gotovo kao kičma najranije srpske istorije. Ali upravo tu leži problem.

Kada postoji samo jedan detaljan izvor za neki događaj, lako se dogodi da izvor prestane da bude svedočanstvo koje proveravamo i postane — sama istorija.
Generacije istoričara pokušavale su da pronađu gde se nalazila Bela Srbija.
Tražili su kojim putem su Srbi došli.
Pokušavali da odrede gde su tačno prešli Dunav.
Povezivali današnju Serviju u Grčkoj sa prvim srpskim naseljem.
Rekonstruisali granice teritorije koju je Iraklije navodno dao Srbima.
Drugim rečima, često se polazilo od pretpostavke da se migracija dogodila upravo onako kako je Porfirogenit opisuje, a zatim se tražilo gde je smestiti na kartu.
Savremena istorijska kritika postavila je drugačije pitanje:
zašto bismo unapred pretpostavili da je priča iz X veka doslovan opis događaja iz VII veka?
To pitanje ne znači da je Porfirogenit lažov.
Ne znači da se Srbi nisu doseljavali.
Ne znači čak ni da je priča o severnoj postojbini nužno netačna.
Znači samo da srednjovekovni tekst mora biti analiziran kao srednjovekovni tekst.
Ko ga je sastavio?
Kada?
Zašto?
Iz kojih izvora?
Kome je bio namenjen?
Koje političke poruke prenosi?
Gde se njegovi podaci mogu proveriti nezavisno od njega?
I možda najvažnije:
da li je moguće da ista knjiga istovremeno sadrži veoma tačne podatke iz IX i X veka — i mnogo nesigurnije priče o VII?
Upravo je to danas jedno od centralnih pitanja proučavanja Porfirogenita.
KAKO JE JEDAN IZVOR POSTAO GOTOV ISTORIJSKI NARATIV — I ZAŠTO JE TO POČELO DA SMETA ISTORIČARIMA
Istoriografija XIX i velikog dela XX veka razvijala se u vreme kada su evropski narodi pokušavali da rekonstruišu sopstvene najstarije korene.
Nacionalne istorije tražile su početke.
Kada je neki srednjovekovni pisac davao relativno zaokruženu priču o poreklu naroda, takav tekst bio je neprocenjiv.
Porfirogenit je nudio upravo ono što je istoriografima bilo potrebno.
Ime naroda.
Mesto porekla.
Približno vreme migracije.
Političkog vođu.
Pravac dolaska.
Vizantijskog cara koji ih prima.
Teritoriju na kojoj se naseljavaju.
Proces pokrštavanja.
Malo je evropskih ranosrednjovekovnih naroda za koje je moguće pronaći tako zgodnu i povezanu priču.
Upravo zato je ona bila izuzetno privlačna.
Problem je što se tokom razvoja istorijske nauke promenio odnos prema takvim pričama o poreklu.
Istoričari su počeli sve više da razlikuju dve stvari:
sećanje na stvarni događaj i narativ kojim kasnije društvo objašnjava svoje poreklo.
Takve priče nisu nužno izmišljene.
Mogu sadržati veoma staru istorijsku jezgru.
Ali tokom generacija menjaju oblik.
Pojednostavljuju složene procese.
Stotine manjih migracija postaju jedna seoba.
Brojne vođe postaju dva brata.
Dugotrajno naseljavanje pretvara se u odluku jednog cara.
Više faza pokrštavanja postaje jedan događaj.
Narodi koji su se vekovima oblikovali predstavljaju se kao potpuno formirane zajednice koje su postojale još pre migracije.
Upravo zato su savremeni istraživači počeli da pažljivije analiziraju takozvane priče o poreklu — origo gentis.
Porfirogenitov opis Srba ima gotovo sve elemente takvog narativa.
Postoji daleka severna pradomovina.
Postoji podela među naslednicima.
Jedan vođa vodi deo naroda.
Narod dolazi velikom caru.
Car određuje njegovo mesto u svetu.
Zemlja dobija legitimnog gospodara.
Narod prima veru.
Dobija istorijski početak.
To ne znači da je priča fikcija.
Ali znači da njen književni oblik upozorava da možda ne čitamo administrativni zapis tipa:
„Dana tog i tog, toliko i toliko ljudi prešlo je Dunav.“
Čitamo priču koja objašnjava kako je jedan narod dospeo tamo gde se nalazi u vreme njenog zapisivanja.
Savremeni istraživači poput Danijela Džina zato upozoravaju da je velika „srpska migracija VII veka“ u tradicionalnoj rekonstrukciji gotovo potpuno zavisna od jednog jedinog mnogo kasnijeg izvora — 32. poglavlja DAI-ja.
To ne znači da Džino ili drugi istraživači dokazuju da migracije nije bilo.
Oni menjaju teret dokazivanja.
Više nije dovoljno reći:
„Porfirogenit je napisao, dakle dogodilo se.“
Sada treba pitati:
šta još potvrđuje njegovu priču?
A kada postavimo to pitanje, rezultat postaje veoma neujednačen.
GDE JE PORFIROGENIT VEOMA DOBAR — ŠTO JE BLIŽI SOPSTVENOM VREMENU, TO MU VIŠE MOŽEMO PROVERITI
Najveća greška bila bi iz kritike priče o VII veku zaključiti da je čitav Porfirogenit nepouzdan.
Nije.
Naprotiv.
U pojedinim delovima De administrando imperio on je izuzetno vredan i očigledno koristi vrlo dobre izvore.
To se naročito vidi kada govori o događajima bližim sopstvenom vremenu.
Njegova priča o srpsko-bugarskim odnosima IX veka sadrži konkretna imena.
Vlastimir.
Njegovi sinovi Mutimir, Strojimir i Gojnik.
Bugarski vladar Boris.
Kasnije Petar Gojniković.
Pavle Branović.
Zaharija Pribislavljević.
Časlav.
Tu više nemamo samo legendarnog neimenovanog vođu iz vremena Iraklija.
Imamo političke aktere.
Dinastičke veze.
Ratove.
Zarobljenike.
Promene vlasti.
Vizantijsko-bugarsko takmičenje za uticaj.
Neki od tih događaja mogu se upoređivati sa drugim vizantijskim i bugarskim podacima.
Još važnije, analiza jezika i strukture pokazuje da je dvorski tim koji je sastavljao DAI veoma verovatno imao pristup pravom diplomatskom materijalu.
Carigrad je vodio prepisku sa susednim vladarima.
Poslanici su donosili izveštaje.
Postojale su beleške o diplomatskim misijama.
Postojali su administrativni dosijei o narodima sa kojima Carstvo pregovara.
Predrag Komatina je pokazao koliko se Porfirogenitov tekst mora razumeti upravo u kontekstu dvorske historiografije i diplomatskog sistema sredine X veka.
Tibor Živković je za pojedine delove srpske priče čak pretpostavljao korišćenje pisama i beležaka razmenjivanih između Konstantinopolja i srpskih vladara.
Najnovije istraživanje Jamesa Howard-Johnstona iz 2026. dodatno naglašava diplomatsku prirodu dela.
Prema njegovoj rekonstrukciji, jezgro onoga što danas nazivamo DAI moglo je nastati još kao diplomatski priručnik započet za vreme Konstantinovog oca Lava VI, a Konstantin je kasnije preuzimao, dopunjavao i ažurirao različite regionalne dosijee.
Ako je to tačno, pred nama je još složeniji tekst nego što se ranije zamišljalo.
Ne jedna knjiga.
Već slojevi materijala različitog porekla i starosti.
To savršeno objašnjava jednu važnu pojavu:
Porfirogenit može istovremeno biti vrlo precizan i vrlo problematičan.
Jedan pasus može počivati na diplomatskom dokumentu starom deset godina.
Sledeći na tradiciji staroj dva ili tri veka.
Treći na geografskom tekstu.
Četvrti na administrativnoj belešci.
Peti na pokušaju etimološkog objašnjenja stranog imena.
Sve je završilo u istom delu.
Zato ozbiljna kritika više ne pita:
„Da li verujemo Porfirogenitu?“
To pitanje je previše grubo.
Ispravnije glasi:
„Kojem Porfirogenitovom podatku verujemo, iz kog razloga i na osnovu čega?“
Kod događaja IX i X veka odgovor često može biti veoma povoljan.
Kod VII veka postaje mnogo oprezniji.
GDE PRIČA POČINJE DA PUCA — BELA SRBIJA, POLA NARODA, SERVIJA I CAR KOJI SVIMA DODELJUJE ZEMLJU
Najveći problem nalazi se upravo u delu priče koji je danas najpoznatiji.
Doseljavanje.
Porfirogenit tvrdi da Srbi potiču iz nekrštene, odnosno Bele Srbije.
Ali gde se ona nalazi?
Kaže da je „sa druge strane Turske“, pri čemu „Turska“ kod vizantijskih pisaca X veka označava Ugarsku.
Dodaje da je u blizini Franačke i Bele Hrvatske i pominje oblast Bojki.
Na osnovu toga su generacije istraživača pokušavale da Belu Srbiju smeste na prostor Češke, Lužice, Poljske ili šire srednje Evrope.
Ali konačne lokacije nema.
Ako je „Bojki“ Bohemija, jedna karta izgleda verovatno.
Ako nije, dobija se druga.
Čak ni izraz „Bela“ nije jednostavan geografski termin.
U ranosrednjovekovnim tradicijama boje mogu označavati strane sveta, stare odnosno nove zemlje, politički status ili druge simboličke kategorije.
Zato se „Bela Srbija“ ne može jednostavno pretvoriti u koordinatu.
Zatim dolaze dvojica braće.
Otac umire.
Sinovi preuzimaju vlast.
Jedan uzima tačno polovinu naroda i kreće prema Vizantiji.
Takva simetrija zvuči više kao narativ nego kao demografski izveštaj.
Kako bi neko u VII veku uopšte podelio jedan narod na dve polovine?
Da li „polovina“ znači doslovno 50 procenata?
Ili jednostavno jedan veliki deo?
Koliko ljudi je krenulo?
Pet hiljada?
Pedeset hiljada?
Sto hiljada?
Porfirogenit ne govori.
Zatim se doseljenici smeštaju kod Servije u današnjoj severnoj Grčkoj.
Sam Porfirogenit ime Servije objašnjava prisustvom Srba.
Takva etimologija vekovima je korišćena kao potvrda priče.
Ali toponim sam po sebi ne rešava problem.
Sličnost imena može biti važna.
Može čuvati sećanje na neku grupu.
Ali može imati i drugačije poreklo.
Toponimija je korisna tek kada se može datovati i povezati sa drugim dokazima.
Posle toga Srbi navodno odlučuju da napuste Vizantiju.
Prelaze Dunav.
Predomisle se.
Traže novu zemlju.
Porfirogenit sada uvodi beogradskog stratega kao posrednika prema caru Irakliju.
I tu se pojavljuje još jedan problem.
Administrativni jezik teksta nije uvek jezik VII veka.
Najpoznatiji primer je formulacija da su Srbi prvo dobili zemlju u „temi Soluna“.
Vizantijski tematski sistem u tom obliku nije postojao u vreme Iraklija, a tema Solun organizovana je znatno kasnije.
To ne dokazuje da Srbi nisu mogli biti naseljeni u toj oblasti.
Ali dokazuje da priča koju čitamo nije neizmenjen dokument nastao 630. godine.
Neko je kasniju geografsku i administrativnu terminologiju uneo u opis starijeg vremena.
Slično treba biti oprezan i sa „strategom Beograda“.
Strategos može jednostavno značiti vojnog zapovednika, pa taj izraz nije nužno dokaz greške.
Ali pitanje stvarne vizantijske administracije i kontrole Beograda upravo u trenutku navodnog doseljavanja nije jednostavno.
A onda dolazi politički možda najvažniji deo.
Zemlja je opustela zbog Avara.
Srbi dolaze.
Ali je ne osvajaju.
Car im je daje.
U vizantijskoj političkoj logici to je veoma značajno.
Carstvo time ne priznaje da je izgubilo pravo na nekadašnje rimske provincije.
Naprotiv.
Čak i kada ih stvarno ne kontroliše, car ostaje onaj koji legitimno raspolaže prostorom.
Narod koji živi na njemu postaje stanovnik carskog sveta zato što mu je car to omogućio.
Zato savremena kritika pita:
da li ova formulacija opisuje događaj iz VII veka — ili politički pogled Konstantinopolja iz X?
Moguće je da opisuje oba.
Stvarna migraciona tradicija mogla je biti preoblikovana vizantijskom ideologijom.
To je mnogo verovatniji mehanizam od jednostavne alternative „istina ili laž“.
NAJVEĆI PROBLEM: AKO JE DOSELJAVANJE BILO TAKO ORGANIZOVANO, ZAŠTO GA SAVREMENICI NE VIDE?
Ovo je možda najteže pitanje za doslovno čitanje Porfirogenita.
U drugom delu našeg feljtona pogledali smo izvore VI i VII veka.
Oni ne ćute o Slovenima.
Naprotiv.
Prokopije ih vidi.
Jordanes ih opisuje.
Strategikon objašnjava kako protiv njih ratovati.
Teofilakt Simokata prati vizantijske operacije preko Dunava.
Čuda Svetog Dimitrija opisuju slovenske zajednice koje već žive duboko na Balkanu.
Dakle, veliki slovenski pokreti nisu naknadna izmišljotina.
Izvori ih potvrđuju.
Ali nijedan od njih ne beleži detaljan događaj koji opisuje Porfirogenit:
dolazak jasno imenovanih Srba,
njihov dogovor sa Iraklijem,
naseljavanje kod Soluna,
povratak na sever,
novo predomišljanje,
i konačnu carsku dodelu zemlje.
To ćutanje nije dokaz da se ništa nije dogodilo.
Ogroman deo vizantijskih dokumenata nije sačuvan.
Neki događaj mogao je biti poznat iz teksta koji je kasnije nestao.
Upravo zbog toga je važna Živkovićeva hipoteza o izgubljenom spisu iz približno 878. godine, koji je nazvao De conversione Croatorum et Serborum.
Prema toj teoriji, Porfirogenit nije izmislio osnovnu priču u X veku.
Preuzeo ju je iz starijeg pisanog izvora.
To bi bio veoma važan argument u korist postojanja starije tradicije.
Ali čak ni tada ne stižemo do VII veka.
Izvor iz oko 878. i dalje nastaje približno 240 godina nakon Iraklija.
Pitanje se samo pomera:
odakle je njegov autor znao?
Postoji još jedan problem.
Arheologija ne funkcioniše tako da nađe keramiku i kaže:
„Ovo su Srbi koji su došli 631. godine.“
Materijalna kultura ne nosi pasoš.
Ista vrsta lonca može se širiti trgovinom, imitacijom, ženidbom, migracijom ili promenom načina života.
Groblje može pokazivati drugačiji pogrebni običaj, ali ni to automatski ne govori kojim jezikom ljudi govore ili kojim etničkim imenom se nazivaju.
Danijel Džino upravo zbog toga upozorava da nije pronađen jasan materijalni „srpski migracioni paket“ iz VII veka kojim bi se nezavisno dokazala Porfirogenitova priča o jednoj velikoj organizovanoj migraciji Srba iz srednje Evrope.
To ne znači da nije bilo doseljenika.
Arheologija i pisani izvori vrlo snažno pokazuju velike promene i migracije povezane sa Slovenima.
Ali između:
„veliki broj ljudi iz slovensko-govornog sveta doselio se na Balkan“
i
„jedan već potpuno formiran narod Srba prešao je tačno određenim putem pod jednim vođom i carskom dozvolom“
postoji velika razlika.
Tu se savremena istoriografija udaljava od starog modela.
Moguće je da su na Balkan stigle brojne manje grupe.
Da je jedna nosila srpsko ime.
Da je bila politički dominantna.
Da se njeno ime kasnije proširilo na širu populaciju.
Moguće je i da je srpski identitet u znatnoj meri oblikovan tek nakon doseljavanja, kroz političko povezivanje različitih zajednica.
U tom slučaju Porfirogenit bi u X veku posmatrao već postojeći narod i njegovu složenu prošlost pretvorio u jednu uređenu priču o poreklu.
Takav proces ne bi bio nikakav izuzetak.
Slične priče postoje kod mnogih ranosrednjovekovnih naroda.
ŠTA ONDA OSTANE KADA PORFIROGENITA PROĐEMO KROZ „SITO SUMNJE“?
Možda više nego što bi skeptici očekivali.
Ali manje nego što sugeriše doslovno čitanje.
Prvo:
slovenske migracije na Balkan nisu Porfirogenitova izmišljotina.
Njih beleže mnogo stariji izvori.
Arheologija pokazuje velike promene u ranom srednjem veku.
A savremena genetika, kojoj ćemo posvetiti poseban nastavak, dodatno potvrđuje veoma značajno kretanje stanovništva sa severa i severoistoka Evrope prema Balkanu.
Dakle, osnovni okvir velikih demografskih promena VI–VIII veka stoji.
Drugo:
Srbi na Balkanu postoje pre Porfirogenita.
Franački kraljevski anali za 822. godinu beleže Srbe na prostoru rimske Dalmacije.
To je više od jednog veka pre sastavljanja DAI-ja.
Zato ideja da je Konstantin VII „izmislio Srbe na Balkanu“ nema smisla.
Treće:
Porfirogenit raspolaže dobrim informacijama o srpskoj političkoj istoriji bližoj njegovom vremenu.
Njegovi podaci o IX i početku X veka često imaju mnogo veću istorijsku težinu od priče o Irakliju.
Četvrto:
verovatno nije sve crpeo iz usmenih legendi.
Ozbiljna istraživanja ukazuju na korišćenje pisanih izvora i diplomatskog materijala.
Živkovićeva rekonstrukcija izgubljenog spisa iz IX veka možda objašnjava zajedničku strukturu priče o najranijim Srbima i Hrvatima.
Komatina pokazuje koliko je carski dvor imao snažnu bazu administrativnih i diplomatskih podataka.
A Howard-Johnstonova analiza iz 2026. ide još dalje i DAI tumači kao višeslojni diplomatski priručnik čije jezgro možda seže još do Lava VI.
Ali upravo zbog toga više ne možemo govoriti o „Porfirogenitovoj priči“ kao o jednoj jedinstvenoj stvari.
Moguće je da u poglavlju o Srbima čitamo:
jedan sloj iz starijeg crkvenog izvora,
drugi iz carske arhive,
treći iz diplomatske prepiske,
četvrti dodat od Konstantinovih saradnika,
i peti koji predstavlja carevo političko tumačenje.
To potpuno menja način čitanja.
Najstariji deo — doseljavanje u vreme Iraklija — treba tretirati kao važnu tradiciju, možda zasnovanu na starijem pisanom jezgru, ali ne kao zapis očevica.
Bela Srbija ostaje neprecizno locirana.
Dva brata i „polovina naroda“ mogu čuvati uspomenu na realnu podelu, ali mogu imati i narativnu funkciju.
Naseljavanje kod Servije moguće je, ali sama sličnost imena nije dovoljan dokaz.
„Tema Soluna“ je očigledan kasniji administrativni jezik.
Car koji Srbima daje zemlje savršeno odgovara vizantijskom političkom pogledu na svet.
Etimologija koja ime Srba povezuje sa ropstvom gotovo sigurno nije pouzdana.
A tišina autora VII veka ostaje ozbiljan problem za potpuno doslovno čitanje.
Zato su istoričari „počeli da sumnjaju“ u Porfirogenita ne zato što je pronađen dokument koji dokazuje da je lagao.
Naprotiv.
Sumnja je nastala zato što je istorijska nauka postala bolja u čitanju izvora.
Počela je razlikovati:
izvor od događaja,
tradiciju od dokumenta,
politički narativ od administrativne činjenice,
etničko ime od arheološke kulture,
i moguće od dokazanog.
Porfirogenit zbog toga nije postao manje važan.
Postao je — zanimljiviji.
Više nije čovek koji nam daje odgovor.
On nam daje skup podataka različite starosti koje moramo proveriti drugim metodama.
A upravo tu dolazimo do sledeće faze našeg feljtona.
Do sada smo čitali tekstove.
Sada ćemo skloniti knjige sa stola i pogledati — zemlju.
Ako je na Balkan tokom VI i VII veka stigla velika nova populacija, nešto bi trebalo da ostane.
Kuće.
Keramika.
Groblja.
Promene u naseljima.
Novi pogrebni običaji.
Drugačiji predmeti.
Ali šta su arheolozi zaista pronašli?
Da li postoji trenutak koji možemo označiti kao „dolazak Srba“?
Može li se arheološki razlikovati Srbin od drugog Slovena?
Šta se događa sa stanovništvom koje je već živelo na Balkanu?
I da li materijalni nalazi potvrđuju sliku jednog velikog, jasno prepoznatljivog doseljavanja — ili mnogo komplikovaniji proces?
Tek tada možemo napraviti sledeći korak.
Jer Porfirogenita nećemo ni potvrditi ni odbaciti samo drugim knjigama.
Moramo ga suočiti sa onim što je ostalo u zemlji.
Sledeći nastavak — FELJTON 5/8: „Šta su arheolozi zaista pronašli — i šta nisu: postoji li materijalni dokaz ‘dolaska Srba’ na Balkan?“
Mr. D. Tovarišić