Ako su Srbi za vreme cara Iraklija u VII veku zaista došli na Balkan onako kako će tri stotine godina kasnije opisati Konstantin Porfirogenit, trebalo bi postaviti jednostavno pitanje: šta su ostavili iza sebe?

Hiljade ljudi ne mogu proći preko neke teritorije a da baš ništa ne promene.
Grade kuće.
Prave posude.
Sahranjuju mrtve.
Koriste nakit i oružje.
Ostavljaju ognjišta, jame, ostatke hrane, kosti životinja, tragove zanata i predmete koje gube ili odbacuju.
Ako nova populacija uđe u oblast u kojoj je prethodno živelo drugačije stanovništvo, arheolozi bi u idealnom slučaju trebalo da vide promenu.
Upravo je zato arheologija decenijama korišćena kao veliki sudija u raspravama o slovenskom i srpskom doseljavanju.
Problem je što arheologija ne govori jezikom kojim govorimo mi.
Na dnu iskopane kuće ne piše:
„Ovde je 638. godine živeo Srbin.“
Na glinenom loncu nema pasoša.
Skelet ne nosi pločicu sa etničkom pripadnošću.
Arheolog vidi predmete, način gradnje, način sahranjivanja, stratigrafiju i datovanje. Tek zatim pokušava da zaključi ko su bili ljudi koji su ih ostavili.
I upravo između nalaza i tumačenja nalaza nalazi se jedan od najvećih problema čitave priče o doseljavanju Srba.
Stara arheologija često je polazila od jednostavne formule:
određena keramika = određena kultura;
određena kultura = određeni narod.
Ako se pojavi „slovenska keramika“, stigli su Sloveni.
Ako se ona pojavi na teritoriji na kojoj Porfirogenit kasnije smešta Srbe, onda su možda stigli Srbi.
Savremena arheologija mnogo je opreznija.
Jer isti predmet može prelaziti iz jedne zajednice u drugu.
Tehnologija se može naučiti.
Moda se može kopirati.
Žena iz jedne zajednice može se udati u drugu i doneti način pravljenja posuda.
Trgovac može preneti predmet stotinama kilometara.
A kada se raspadne veliki ekonomski sistem, stanovništvo može početi da proizvodi jednostavniju keramiku bez ikakvog doseljavanja.
Zato je pitanje našeg petog nastavka mnogo teže nego što na prvi pogled izgleda:
da li arheologija potvrđuje velike slovenske migracije na Balkan?
U značajnoj meri — da.
Ali:
da li je pronađen jasan arheološki dokaz da je upravo jedan narod koji se već zvao Srbima u prvoj polovini VII veka došao iz srednje Evrope i naselio teritoriju koju mu pripisuje Porfirogenit?
Tu odgovor postaje sasvim drugačiji.
„SLOVENSKI LONAC“ — KAKO JE KERAMIKA POSTALA DOKAZ ZA NAROD, A ONDA PRESTALA TO DA BUDE
Najprepoznatljiviji arheološki trag ranih Slovena dugo je bila keramika.
Jednostavne, ručno rađene posude.
Često bez grnčarskog vitla.
Relativno jednostavnih oblika.
Kasnije ukrašene talasastim i horizontalnim linijama.
U velikom delu istočne i srednje Evrope određeni oblici povezani su sa takozvanom praškom, odnosno Prague-Korchak kulturnom grupom, dok se dalje prema istoku pojavljuju Penkovka i druge srodne grupe.
Kada su slične posude pronađene južno od Dunava, zaključak je dugo delovao očigledno:
stiglo je slovensko stanovništvo.
I zaista, u širem kontekstu takva veza često ima smisla.
Pisani izvori istog perioda govore o Sklavenima.
Naselja severno od Dunava imaju slične kuće i keramiku.
Sličan materijal zatim se pojavljuje južnije.
Migracija je sasvim razumna interpretacija.
Ali problem nastaje kada od toga pokušamo da napravimo etničku legitimaciju.
Keramika možda govori da su došli ljudi povezani sa kulturnim svetom ranih Slovena.
Ne govori da li su bili Srbi.
Ne govori ni da li su se sami nazivali Sklavenima.
A ponekad čak nije potpuno sigurno ni da je svaka ručno rađena posuda koju nazivamo „slovenskom“ stvarno pripadala doseljeniku.
Na prostoru današnje Srbije situacija je posebno zanimljiva.
Dejan Radičević analizirao je nalazišta ranih Slovena u srpskom Podunavlju i izdvojio trinaest lokaliteta sa tragovima naselja koji su povezivani sa VI i VII vekom.
Najraniji pouzdani tragovi ne vode duboko u VI vek.
Na severnoj strani Dunava nema ubedljivih dokaza za slovensko prisustvo pre njegove druge polovine.
Južno od reke pojavljuje se ručno rađena keramika u vizantijskim tvrđavama, naročito u oblasti Đerdapa.
Veliki Gradac.
Hajdučka Vodenica.
Drugi lokaliteti duž dunavskog limesa.
Uz keramiku se pojavljuju i pojedini tipovi lučnih fibula, nakita koji je povezivan sa „varvarskim“ stanovništvom severno od granice.
Šta to znači?
Jedna mogućnost je klasična:
Sloveni su već pre velikog sloma dunavske granice prelazili na teritoriju Carstva.
Druga je zanimljivija.
Neke grupe možda su već krajem VI veka bile primane u vizantijsku vojnu službu i naseljavane uz opustela utvrđenja radi odbrane granice.
Posle velikog avarskog napada 585. stanovništvo pojedinih oblasti bilo je proređeno, pa je Carstvo moglo pokušavati da nedostatak ljudi nadoknadi upravo grupama sa druge strane reke.
Ako je tako, prvi Sloveni južno od Dunava nisu nužno stigli kao osvajači.
Neki su možda stigli kao federati, vojnici, doseljenici ili saveznici Vizantije.
To je mnogo složenija slika od jedne velike seobe.
U narednom periodu, naročito tokom VII veka, pojavljuju se tipični elementi koje arheolozi povezuju sa slovenskim načinom života:
poluukopane kuće;
peći;
jednostavna keramika;
naselja organizovana drugačije od kasnoantičkih gradova.
Na teritoriji Srbije takva naselja poznata su na više lokaliteta uz Dunav i u njegovoj široj zoni.
Ali čak i tu datovanje pravi problem.
Keramika se veoma teško datira sa preciznošću od deset ili dvadeset godina.
Ako u kući nema novčića, dobro datiranog metalnog predmeta ili radiokarbonskog uzorka, „VII vek“ može značiti veoma širok period.
A kada pokušavamo da proverimo priču o konkretnoj migraciji za vreme Iraklija, nekoliko decenija razlike postaje veoma važno.
KUĆE POSTOJE, MIGRACIJE POSTOJE — ALI ARHEOLOGIJA NE NALAZI „SRPSKI PAKET“ IZ VREMENA IRAKLIJA
Kada bi Porfirogenitova priča bila doslovno tačna, mogli bismo očekivati nešto poput ovog obrasca:
pre dolaska Srba jedna materijalna kultura;
oko prve polovine VII veka iznenadna pojava novih naselja;
novi tip kuća;
nova keramika;
novi način sahranjivanja;
jasne veze sa srednjoevropskom oblašću iz koje su došli;
zatim postepeno širenje upravo na teritoriji koju će kasnije držati Srbi.
Takav uredan obrazac nije pronađen.
To je veoma važna činjenica.
Ne zato što dokazuje da Srbi nisu došli.
Nego zato što arheologija ne daje materijalnu potvrdu za migraciju upravo onakvu kakvu opisuje DAI.
Posebno je zanimljivo područje Rasa.
Kasnija srednjovekovna srpska država snažno je povezana sa tim prostorom.
Ako tražimo jezgro ranosrednjovekovne Srbije, oblast Rasa i šire unutrašnjosti zapadnog Balkana predstavlja jedno od ključnih područja.
Ali za VII vek arheološka slika je izuzetno oskudna.
Nema velikog talasa novih naselja koji bi se mogao lako povezati sa dolaskom jedne brojne populacije.
Nema grobalja iz prve polovine VII veka koja bi jasno pokazivala nov pogrebni ritual i poreklo stanovništva.
Pojedini tragovi paljevinskih sahrana na humkama, koji su nekada povezivani sa doseljenicima, datuju se uglavnom kasnije — prema pojedinim analizama tek od IX veka.
Upravo je to jedan od argumenata koji su naveli deo savremenih istraživača da ozbiljno preispitaju tradicionalnu interpretaciju.
Danijel Džino, poredeći pisane izvore sa arheologijom, ističe da na području koje će kasnije biti jezgro Srbije nema odgovarajućeg materijalnog talasa iz prve polovine VII veka koji bi potvrđivao veliku organizovanu migraciju opisanu tri veka kasnije.
Još zanimljivije, sigurnije datirani novi poluukopani objekti južno od savsko-dunavske granice postaju jasniji tek tokom kasnijeg VII veka.
Dakle — promena postoji.
Doseljenici verovatno postoje.
Ali hronologija nije tako uredna kao kod Porfirogenita.
Na zapadu Srbije primer predstavlja Prilipac kod Požege.
Keramika iz jednog objekta, prvobitno pogrešno datirana mnogo kasnije, naknadno je povezana sa najranijim slovenskim, a u literaturi ponekad i ranim srpskim naseljavanjem tog prostora.
Datovanje se uglavnom stavlja od druge polovine VII do početka IX veka.
To jeste izuzetno važan nalaz.
Ali primetimo razliku:
druga polovina VII veka nije isto što i precizna potvrda doseljavanja pod Iraklijem nekoliko decenija ranije.
I još važnije:
„slovensko“ nije automatski isto što i „srpsko“.
Nazvati materijal „srpskim“ moguće je tek kada kombinujemo geografiju, kasnije istorijske podatke i pretpostavljeni politički razvoj.
Sam lonac to ne kaže.
I tu stižemo do možda najvažnije metodološke rečenice čitavog ovog nastavka:
arheologija je mnogo bolja u dokazivanju migracije nego u dokazivanju etničkog imena migranata.
Ako ljudi sa severa donesu tip kuće, tehnologiju keramike i određene običaje, možemo govoriti o kretanju stanovništva.
Ali da li je njihova zajednica sebe zvala Srbima, Hrvatima, nekim lokalnim imenom ili uopšte nije imala zajednički naziv kakav kasnije poznajemo — to je mnogo teže utvrditi.
GROBOVI KOJI SU TREBALI DA REŠE MISTERIJU — ALI NI MRTVI NE GOVORE KOJIM SU SE IMENOM NAZIVALI
Groblja često pružaju više informacija od naselja.
Čovek može kupiti tuđ lonac.
Ali način na koji sahranjuje roditelje i decu obično je dublje povezan sa tradicijom zajednice.
Zato su arheolozi mnogo nade polagali u pogrebne običaje.
Kod ranih Slovena u mnogim oblastima severno od Dunava veoma je važna kremacija.
Telo se spaljuje.
Ostaci se ponekad stavljaju u urnu.
Takve sahrane dugo su smatrane gotovo sigurnim markerom slovenske populacije.
Problem je što u Srbiji najranija slovenska groblja gotovo nedostaju.
Radičević je za srpsko Podunavlje naglasio nešto izuzetno značajno:
dok postoje tragovi naselja, podaci o odgovarajućim grobovima VI–VII veka praktično su odsutni.
To ostavlja veliku prazninu.
Imamo ljude koji žive.
Ali ne znamo gde ili kako sahranjuju svoje mrtve.
Dalje prema zapadu, u Dalmaciji, pojavljuju se paljevinske sahrane i kasnije skeletna groblja koja se povezuju sa novim slovenskim stanovništvom.
Na prvi pogled, to izgleda kao savršena potvrda velike seobe.
Ali ponovo se javlja problem datovanja.
Analize Gorana Bilogrivića pokazale su da su paljevinski grobovi zaista nov element i da doseljavanje novog stanovništva tokom VII veka ima dobru arheološku osnovu.
Međutim, nema čvrstog dokaza da se najraniji od tih grobova moraju datovati baš u prvu polovinu VII veka.
Mnogi mogu biti iz kasnijeg VII ili početka VIII veka.
Dakle i u Dalmaciji dobijamo sličnu sliku:
nova populacija — verovatno da;
precizna migracija u godinama koje odgovaraju Porfirogenitovom Irakliju — mnogo teže dokazivo.
Još jedan problem predstavlja promena samih običaja.
Slovensko stanovništvo koje je stiglo na područje nekadašnjeg Rimskog carstva nije zauvek ostalo kulturno isto.
Dolazilo je u kontakt sa starosedeocima.
Sa Vizantincima.
Sa hrišćanstvom.
Sa Avarima.
Kasnije sa Francima.
Zato već tokom VII i VIII veka vidimo promene od kremacije prema skeletnom sahranjivanju.
Pojavljuju se predmeti vizantijskog porekla.
Hrišćanski simboli.
Strani tipovi nakita.
Ako bismo svaku promenu automatski tumačili dolaskom novog naroda, dobili bismo desetine navodnih migracija koje se možda nikada nisu dogodile.
Na teritoriji Vojvodine problem je još složeniji zbog Avarskog kaganata.
Arheolozi poznaju više od dve stotine nalazišta iz perioda avarske prevlasti.
Groblja ponekad sadrže različite tipove sahrana, opreme i nakita.
Ali Avarski kaganat nije bio etnički homogena država.
U njemu su živeli Avari, Sloveni, ostaci germanskih populacija i drugi ljudi.
Ivan Bugarski upravo zato upozorava da se slovenska etnička pripadnost unutar avarskog sveta često ne može jednostavno dokazati ni pogrebnim običajem ni predmetima.
Jedna fibula nije narod.
Jedna sablja nije narod.
Čak ni sahrana sa konjem ne znači nužno da je osoba bila „Avarin“ u etničkom smislu.
Arheologija tako pokazuje svet u kojem se različite zajednice dodiruju i mešaju mnogo intenzivnije nego što sugerišu jednostavne mape obojene različitim bojama.
A upravo iz takvog sveta postepeno nastaju srednjovekovni narodi koje će kasniji izvori imenovati mnogo jasnije.
ŠTA SE DESILO SA STAROSEDIOCIMA — JEDAN OD NAJVEĆIH PROBLEMA STARE PRIČE O „PRAZNOM BALKANU“
Tradicionalna školska slika često ostavlja utisak da je početkom VII veka rimski Balkan praktično nestao.
Gradovi propali.
Stanovništvo pobeglo.
Sloveni ušli u gotovo prazan prostor.
Realnost je mnogo složenija.
Nema sumnje da je Balkan doživeo dramatičan slom.
Ratovi.
Avarski i slovenski napadi.
Epidemije.
Gubitak poreskog sistema.
Prekid trgovačkih mreža.
Povlačenje vizantijske administracije.
Napadi na gradove.
Napuštanje pojedinih utvrđenja i naselja.
Na nekim prostorima diskontinuitet je veoma vidljiv.
Ali „nestanak rimske države“ nije isto što i „nestanak svih ljudi“.
Kada se administracija povuče, stanovništvo ne mora nestati.
Može napustiti grad i otići u manje selo.
Može se skloniti u planinsku oblast.
Može preći u drugi grad.
Može prestati da kupuje kvalitetnu keramiku koja je nekada stizala preko velikih trgovačkih sistema i početi da pravi jednostavne posude kod kuće.
Za arheologa će svet izgledati potpuno drugačije.
Ali ljudi mogu biti isti.
Upravo tu nastaje jedan od najvećih problema starijih tumačenja „slovenske keramike“.
Ako na mestu ranije kvalitetne keramike izrađene na vitlu iznenada vidimo grube ručno pravljene lonce, da li to automatski znači:
„stigli su novi ljudi“?
Ne mora.
Može značiti da je nestalo tržište.
Nema više velikih radionica.
Nema transporta.
Nema novca.
Lokalna zajednica proizvodi ono što joj je potrebno od materijala kojim raspolaže.
Danijel Džino je posebno ukazivao na taj problem u Dalmaciji.
U nekim oblastima rani postrimski materijal ne pokazuje jasan „uvoz“ kompletnog donjodunavskog slovensko-arheološkog obrasca.
Nema očekivanog skupa praške keramike, određenih tipova fibula, novih organizovanih naselja i drugih elemenata u trenutku kada bi tradicionalna interpretacija očekivala masovan priliv doseljenika.
Promena materijalne kulture zato može barem delimično biti posledica transformacije lokalnog društva.
To ne znači da Sloveni nisu stigli.
Došli su.
Pisani izvori, arheologija, a uskoro ćemo videti i genetika, praktično ne ostavljaju sumnju da je došlo do velikih demografskih promena.
Ali nije opravdano zamišljati jednu ogromnu gumicu koja je izbrisala staro stanovništvo, nakon čega su na praznoj karti nacrtani novi Sloveni.
Starosedeoci su postojali.
U primorskim gradovima kontinuitet je posebno očigledan.
Split, Zadar, Trogir i drugi centri održavaju elemente kasnoantičke i vizantijske tradicije.
U unutrašnjosti je slika slabije dokumentovana, ali odsustvo bogatih nalaza nije isto što i odsustvo ljudi.
Upravo zato kasnija etnogeneza mora uključivati kontakt između doseljenika i stanovništva koje je već živelo na Balkanu.
Koliki je njihov međusobni doprinos?
Arheologija sama to teško može izmeriti.
Tu će drevna DNK u sledećim nastavcima postati ključna.
Ali jedno možemo reći već sada:
materijalna kultura ne pokazuje jednostavnu priču potpune zamene stanovništva.
PRESUDA ARHEOLOGIJE — SLOVENSKO DOSELJAVANJE DA, „DOKAZ DOLASKA SRBA 630.-IH“ NE
Posle svega možemo se vratiti početnom pitanju.
Postoji li arheološki dokaz dolaska Srba na Balkan?
Ako pod tim podrazumevamo predmet, groblje ili naselje koje možemo pouzdano datovati u vreme cara Iraklija i reći:
„Ovo su Srbi koji su došli iz Bele Srbije“ —
takav dokaz nemamo.
Nema arheološke kulture koja se može jednostavno nazvati „srpskom kulturom VII veka“.
Nema pronađenog migracionog puta od navodne Bele Srbije do Balkana obeleženog nizom istih grobalja ili naselja.
Nema masovnog horizonta u oblasti Rasa iz prve polovine VII veka koji bi odgovarao jednoj velikoj organizovanoj seobi.
Nema predmeta čija etnička oznaka glasi „Serb“.
Ali ako postavimo drugo pitanje:
postoji li arheološki dokaz da su u VI–VII veku na Balkan dolazile nove populacije povezane sa slovenskim svetom?
Odgovor je — da.
U srpskom Podunavlju pojavljuju se naselja, ručno rađena keramika i drugi nalazi povezani sa ranim Slovenima od druge polovine VI i tokom VII veka.
Postoje mogući tragovi Slovena unutar vizantijskih tvrđava još pre konačnog sloma granice.
Dalje južno i zapadno tokom VII i VIII veka sve jasnije se vide nove seoske zajednice i promenjeni obrasci života.
U Dalmaciji se pojavljuju nove pogrebne prakse i materijalna kultura koja ukazuje na ulazak novog stanovništva.
U Panonskoj niziji nalazimo složen avarsko-slovenski svet.
Dakle:
migracije jesu realne.
Ali njihova slika izgleda drugačije od jedne strelice na školskoj karti.
Više liči na proces koji traje generacijama.
Manje grupe prelaze granicu.
Neke pljačkaju.
Neke se vraćaju.
Neke ulaze u vizantijsku službu.
Neke se nastanjuju.
Avari dovode ili kontrolišu druge grupe.
Vizantija pokušava da naseljava saveznike.
Slovenske zajednice šire se prema jugu i zapadu.
Mešaju se sa stanovništvom koje zatiču.
Neka područja prazne se gotovo potpuno.
Druga zadržavaju deo starog stanovništva.
Negde novi običaji brzo dominiraju.
Negde nastaje mešovita kultura.
A onda prolaze decenije i vekovi.
Iz tog sveta počinju da nastaju političke zajednice sa imenima koja će istorija mnogo jasnije zabeležiti.
Među njima — Srbi.
Zato je moguće da je najveća greška tradicionalnog modela bila u samom pitanju.
Pokušavali smo da pronađemo trenutak dolaska naroda.
A možda treba tražiti proces stvaranja naroda.
To je ogromna razlika.
Moguće je da je na Balkan zaista došla grupa koja je već nosila srpsko ime.
Fredegarov Dervan i Surbi u srednjoj Evropi pokazuju da takav slovenski etnonim postoji već u VII veku.
Ali trenutno nemamo arheološki materijal kojim bismo tu severnu grupu pratili korak po korak do oblasti buduće Srbije.
Moguće je i da je ta grupa bila relativno mala.
U ranom srednjem veku nije bilo potrebno da stotine hiljada ljudi nose isto ime da bi ono kasnije postalo ime čitave populacije.
Ratnička elita.
Dinastija.
Politički savez.
Manja grupa doseljenika.
Sve to može dati ime mnogo većem stanovništvu.
Ako se tokom nekoliko generacija oko jedne dinastije okupe različite slovenske zajednice i deo lokalnog balkanskog stanovništva, njihov zajednički politički identitet može vremenom postati etnički.
Tada Porfirogenit u X veku vidi „Srbe“ i pokušava da objasni odakle su došli.
Ali ljudi koje on u prošlost projektuje kao jedan već potpuno formiran narod možda tri veka ranije nisu izgledali tako jednostavno.
Arheologija nas zato ne vodi ni u jedan od dva popularna ekstrema.
Ne govori:
„Porfirogenit je potpuno tačan — evo Srba iz 630. godine.“
Ali ne govori ni:
„Nikakvog doseljavanja nije bilo.“
Govori nešto mnogo složenije.
Tokom VI, VII i VIII veka Balkan prolazi kroz ogromnu demografsku i kulturnu transformaciju.
Doseljenici povezani sa slovenskim svetom jesu njen veoma važan deo.
Ali njihova etnička imena ne možemo automatski čitati iz keramike, kuća ili grobova.
A posebno ne možemo samo na osnovu tih predmeta dokazati da su Srbi kao potpuno formirana zajednica došli u jednoj velikoj organizovanoj seobi upravo za vreme Iraklija.
I možda je upravo to najvažniji rezultat našeg petog nastavka:
arheologija nije demantovala doseljavanje — demantovala je našu želju da ono bude jednostavno.
Ali sada nam ostaje još jedan izvor dokaza koji raniji istoričari nisu imali.
Prokopije ga nije mogao poznavati.
Porfirogenit nije mogao ni zamisliti da će postojati.
Jireček i istoričari XIX veka nisu raspolagali njime.
Čak su i arheolozi druge polovine XX veka o njemu mogli samo sanjati.
Danas možemo uzeti zub čoveka sahranjenog pre 1.400 godina, izdvojiti njegovu DNK i pitati:
odakle su njegovi preci?
Možemo porediti stotine drevnih genoma iz Balkana, srednje i istočne Evrope.
I upravo je ta nova nauka poslednjih godina potpuno promenila raspravu.
Pokazala je nešto što će istovremeno razočarati oba krajnja tabora.
Velika migracija prema Balkanu zaista se dogodila.
Ali stanovništvo koje je ovde živelo pre nje — nije nestalo.
Sledeći nastavak — FELJTON 6/8: „DNK menja raspravu — velika migracija jeste postojala, ali Balkan nije ostao bez starosedelaca.“
Mr. D. Tovarišić