Prokleta Jerina — tiranka koja je terala narod da zida Smederevo ili žrtva vekovne legende?


Ako biste pitali ljude širom Srbije ko je bila Prokleta Jerina, odgovor bi verovatno bio jednostavan: žena despota Đurđa Brankovića koja je terala narod da gradi Smederevo, uzimala mu poslednju hranu, gonila ljude na kuluk i ostala upamćena kao jedna od najokrutnijih žena srpske istorije. Njeno ime i danas živi u nazivima kula, starih gradova, ruševina i narodnih predanja. Gotovo svuda gde postoji neka zagonetna srednjovekovna tvrđava, može se čuti priča: „To je zidala Prokleta Jerina.“ Ali kada iz legende pređemo u istorijske izvore, slika počinje da se menja.

Irina Kantakuzin — kako se zapravo zvala žena despota Đurđa Brankovića — zaista je živela u jednom od najtežih perioda srpske srednjovekovne istorije. Bila je vizantijska plemkinja, supruga vladara države koja se nalazila između Ugarske i Osmanskog carstva, majka dece koja su završavala kao politički taoci, slepi prinčevi, sultanova žena ili pretendenti na nestajući presto.

Živela je u trenutku kada je Srbija ubrzano gradila novu prestonicu jer je prethodnu izgubila.

Smederevo je za nekoliko godina moralo da postane grad, dvor i tvrđava sposobna da izdrži osmansku opsadu.

Cena je nesumnjivo bila ogromna.

Narod je morao da radi.

Morali su da se dovlače kamen, drvo i drugi materijali.

Morali su da se obezbeđuju novac, hrana i ljudstvo.

Ali jedno pitanje ostaje:

zašto je kolektivno pamćenje gotovo svu krivicu za taj teret prebacilo upravo na Jerinu, dok je ime despota Đurđa, čoveka u čije ime je tvrđava podignuta, ostalo mnogo manje opterećeno tim prokletstvom?

Tu priča prestaje da bude samo istorija Smedereva.

Postaje priča o tome kako nastaju legende.

KO JE BILA IRINA KANTAKUZIN PRE NEGO ŠTO JE POSTALA „PROKLETA JERINA“?

Irina, odnosno Eirene Kantakuzene, poticala je iz jednog od najuglednijih vizantijskih aristokratskih rodova.

Kantakuzini nisu bili obična plemićka porodica.

Njeni pripadnici tokom XIV i XV veka nalazili su se u samom vrhu vizantijskog političkog i dvorskog sveta, a porodica je dala i careve.

Irina se oko 1414. godine udala za Đurđa Brankovića.

U srpskoj sredini njeno grčko ime vremenom je dobilo oblik Jerina.

U trenutku njihovog braka Đurađ još nije bio despot Srbije. Glavni vladar bio je njegov ujak Stefan Lazarević.

Ali Stefan nije imao dece, pa je Đurađ postepeno postao njegov politički naslednik.

Kada je Stefan iznenada umro 1427. godine, Đurađ Branković preuzeo je vlast nad Srbijom.

Nasledio je državu koja je spolja izgledala snažno, ali je njen položaj bio veoma opasan.

Stefan Lazarević bio je vazal ugarskog kralja Žigmunda i upravljao je Beogradom, ali grad nije bio bezuslovno vlasništvo srpskog despota.

Posle Stefanove smrti Beograd je morao biti vraćen Ugarskoj.

Đurađ Branković tako je dobio državu — ali ostao bez prestonice.

A prestonica mu je bila potrebna odmah.

Nije mogao jednostavno preseliti dvor u neko starije utvrđenje i nastaviti da vlada kao da se ništa nije dogodilo.

Srpska despotovina nalazila se na udaru Osmanlija.

Novi centar morao je da bude dovoljno blizu Dunava, povezan sa važnim trgovačkim i vojnim putevima, sposoban da primi dvor, administraciju i vojsku, ali i dovoljno snažan da izdrži opsadu.

Izabran je prostor kod ušća Jezave u Dunav.

Smederevo.

Tu počinje legenda.

Ali već na samom početku nailazimo na činjenicu koja se često zaboravlja.

Na monumentalnom natpisu sačuvanom na jednoj od kula Smederevske tvrđave ne piše da je grad podigla Jerina.

Kao graditelj i gospodar naveden je despot Đurađ.

Natpis iz 1430. godine jasno pripisuje izgradnju utvrđenja njegovoj naredbi.

To, naravno, ne znači da Jerina nije imala nikakvu ulogu.

Naprotiv.

Njena porodica bila je veoma važna za projekat.

Posebno se izdvaja njen brat Georgije Paleolog Kantakuzin, vizantijski vojni stručnjak i graditelj, za kojeg ozbiljna istraživanja ukazuju da je mogao imati ključnu ulogu u projektovanju i izgradnji smederevskog dvorskog utvrđenja.

U arhitekturi Malog grada vide se snažni vizantijski uticaji.

Sličnosti sa kasnovizantijskim utvrđenim palatama nisu slučajne.

Jerina je, dakle, mogla biti važna politička i porodična veza preko koje su u Srbiju stigli ljudi sa znanjem potrebnim za tako veliki poduhvat.

Ali između rečenice:

„Jerina i njena porodica imali su značajnu ulogu u izgradnji nove prestonice“

i rečenice:

„Prokleta Jerina je mučila narod i terala ga da zida grad“

nalazi se ogroman prostor koji je kasnije ispunila legenda.

SMEDEREVO ZA DVE GODINE — KAKO JE IZGLEDALO GRADILIŠTE KOJE JE MORALO POSTATI PRESTONICA PRE NEGO ŠTO STIGNU OSMANLIJE

Da bismo razumeli zašto je Jerina postala omražena, moramo prvo zamisliti razmere gradnje.

Prva faza Smedereva počela je 1428. godine.

Već 1430. završen je utvrđeni dvorski kompleks poznat kao Mali grad.

To znači da je za približno dve godine na ravnom prostoru kraj Dunava podignut ogroman sistem zidova, kula i dvorskih građevina.

A time posao nije bio završen.

Od približno 1430. do 1439. nastavljena je izgradnja mnogo većeg utvrđenog prostora — Velikog grada.

Smederevska tvrđava postala je jedan od najvećih fortifikacionih kompleksa kasnog srednjeg veka na Balkanu.

Samo kopneni bedem dug je oko pola kilometra.

Kule su bile ogromne.

Zidovi masivni.

A problem je bio još veći zato što se u neposrednoj okolini nije nalazilo dovoljno kvalitetnog kamena potrebnog za takav poduhvat.

Materijal je morao da se doprema.

Kamen je stizao sa drugih lokacija.

Korišćen je i materijal sa starijih antičkih i srednjovekovnih građevina.

Takva gradnja danas bi zahtevala hiljade kamiona, dizalice, puteve, motorizovanu mehanizaciju i industrijsku proizvodnju građevinskog materijala.

U XV veku sve je zavisilo od ljudi, životinja, kola, brodova, užadi i jednostavnih sprava.

Neko je morao da iskopa temelje.

Neko da dovuče kamen.

Neko da ga istovari.

Neko da peče opeku.

Neko da seče šumu.

Neko da obezbeđuje kreč.

Neko da hrani radnike.

A država je sve to morala da organizuje u vremenu kada nije raspolagala modernim poreskim sistemom i profesionalnim građevinskim kompanijama.

Zato je potpuno realno pretpostaviti da je stanovništvo snosilo veliki teret.

Postojale su radne obaveze.

Postojala su davanja.

Postojale su mobilizacije radne snage.

Termin „kuluk“, koji koristi kasnije narodno predanje, vezujemo pre svega za osmanski period, pa nije dobro automatski ga prenositi kao precizan pravni termin u Srbiju 1428. godine.

Ali suština predanja — da je narod morao da radi na državnom projektu — sasvim je moguća.

I upravo se tu nalazi istorijsko jezgro legende.

Smederevo nije moglo biti izgrađeno bez ogromnog ljudskog napora.

Gradilo se brzo zato što vremena nije bilo.

Osmanlije nisu čekale da Đurađ završi grad.

Već 1439. sultan Murad II krenuo je na Srbiju.

Smederevo je opsednuto i palo.

Samo jedanaest godina posle početka gradnje.

To pokazuje koliko je strah od napada bio realan.

Đurađ nije podizao tvrđavu iz hira.

Nije gradio grandiozni dvor samo da pokaže bogatstvo.

On je podizao poslednju veliku prestonicu srednjovekovne Srbije dok se Osmansko carstvo približavalo njenim granicama.

Ali seljaku koji je morao da ostavi njivu i vuče kamen verovatno nije mnogo značilo da li je tvrđava strateški neophodna.

Za njega je teret bio stvaran.

A kada država od čoveka zahteva nešto bolno, narod traži lice kojem će pripisati krivicu.

U Smederevu je to lice postala Jerina.

DA LI JE JERINA ZAISTA TERALA NAROD NA KULUK — I ZAŠTO JE ĐURAĐ OSTAO U NJENOJ SENCI?

Najvažnije pitanje glasi:

postoji li savremeni istorijski izvor koji nam opisuje Jerinu kako lično organizuje prinudni rad, kažnjava radnike, određuje poreze ili teroriše stanovništvo tokom izgradnje Smedereva?

Takav dokaz nemamo.

To ne znači da stanovništvo nije bilo teško opterećeno.

Znači samo da između istorijski verovatnog tereta gradnje i konkretnih optužbi protiv Jerine ne možemo staviti znak jednakosti.

Formalni vladar bio je Đurađ Branković.

Tvrđava je bila njegova prestonica.

Natpis kaže da je grad podignut njegovom naredbom.

On je vodio državu.

Ako je država zahtevala rad i poreze, krajnja politička odgovornost pripadala je vladaru i njegovoj upravi.

Pa ipak, narodno pamćenje nije stvorilo „Prokletog Đurđa“.

Stvorilo je Prokletu Jerinu.

Zašto?

Jedan razlog može biti njeno poreklo.

Jerina je bila strankinja.

Vizantinka.

Grkinja iz ugledne porodice Kantakuzina.

Na srpskom dvoru nalazili su se i njeni rođaci.

Za narod koji je nosio teret izgradnje moglo je biti lako da zaključi da upravo „Grkinja“ i njeni ljudi stoje iza velikog građevinskog poduhvata.

Posebno ako je njen brat Georgije zaista imao važnu ulogu kao graditelj ili organizator.

Tada bi nastala veoma jednostavna slika:

Đurađ je naš vladar.

Jerina je došla sa strane.

Njeni ljudi grade grad.

Mi moramo da vučemo kamen.

Kriva je Jerina.

Drugi faktor je položaj žene u narodnoj tradiciji.

Moćna žena često se u legendi ne pamti na isti način kao moćan muškarac.

Vladar može biti surov, ali je ratnik.

Vladarka koja pokazuje politički uticaj lako postaje spletkarošica, veštica ili zla gospodarica.

Slične obrasce nalazimo u evropskoj tradiciji mnogo šire od Srbije.

Treći razlog mogao je biti stvarni politički uticaj Jerine.

Ona nije bila nevažna dvorska figura.

Postoje pokazatelji da je aktivno učestvovala u političkom životu porodice Branković.

Posle smrti Đurđa Brankovića 1456. njen položaj bio je dovoljno značajan da se uključi u borbu oko vlasti sa sinom Lazarom.

To znači da predstava o Jerini kao potpuno pasivnoj supruzi despota takođe nije realna.

Ali politički uticaj nije dokaz tiranije.

Postoji još jedan događaj koji je mogao dodatno da ošteti njen ugled.

Njena ćerka Mara Branković udata je 1435. za osmanskog sultana Murada II.

Za dinastiju je to bio politički brak.

Slični brakovi bili su sastavni deo srednjovekovne diplomatije.

Za narod koji je živeo pod stalnim strahom od Osmanlija, međutim, činjenica da despotova porodica daje ćerku sultanu mogla je izgledati sasvim drugačije.

Kasnije predanje nije moralo razumeti diplomatiju XV veka.

Dovoljno je bilo reći:

Jerina je Grkinja.

Njena porodica gradi tvrđave.

Narod pati.

Ćerka joj odlazi sultanu.

Iz takvih fragmenata nastaje lik negativca.

A kada jednom legenda dobije oblik, ona počinje da privlači nove priče.

KAKO JE JEDNA ŽENA POSTALA „GRADITELJ SVIH TVRĐAVA“ — OD ISTORIJSKE IRINE DO DEMONSKE JUNAKINJE PREDANJA

Najbolji dokaz da priča o Prokletoj Jerini nije obična biografija jeste geografija legende.

Jerini se kroz narodno predanje pripisuje izgradnja tvrđava na mestima na kojima istorijska Irina Kantakuzin nikada nije bila.

Stari gradovi, ruševine i utvrđenja širom Srbije i susednih oblasti dobijali su naziv „Jerinina kula“, „Jerin grad“ ili „Jerinino utvrđenje“.

Slična predanja beležena su čak i u krajevima Bosne.

Tu više očigledno ne govorimo o istorijskoj osobi.

Govorimo o folklornom liku.

Jerina je postala ono što folkloristi nazivaju nosiocem lutajućih motiva.

Nepoznata ruševina?

Zidala je Jerina.

Veliki kamen koji izgleda nemoguće preneti?

Narod ga je za Jerinu dodavao iz ruke u ruku.

Stari vodovod?

Jerina je njime dovodila mleko.

Tvrđava koju neprijatelj nije mogao da osvoji?

Neko je otkrio gde treba preseći vodu.

Beg iz grada?

Konji su potkovani naopako da zavara neprijatelja.

U nekim predanjima pojavljuje se i motiv njene navodne nezasitosti prema muškarcima.

To je već tipična folklorna demonizacija moćne žene, a ne podatak koji možemo izvući iz izvora XV veka.

Posebno je zanimljivo što su se u predanja o Jerini vremenom mogli ugraditi i mnogo kasniji doživljaji stanovništva.

Generacije koje su tokom osmanskog perioda poznavale različite oblike prinudnog rada i državnih obaveza mogle su sopstveno iskustvo projektovati u daleku prošlost.

Priča o ženi koja je vekovima ranije navodno gonila narod na rad postala je okvir kroz koji su se pričale i druge istorijske traume.

Zato legenda nije bezvredna.

Naprotiv.

Samo nam ne govori nužno šta je Jerina radila.

Govori nam šta je narod kroz vekove smatrao najtežim oblikom vlasti:

prisilni rad,

poreze,

glad,

naredbe odozgo,

gradnju za gospodara,

nemoć običnog čoveka pred državom.

„Prokleta Jerina“ zato je mnogo širi lik od žene Đurđa Brankovića.

Ona je postala simbol vlasti koja od naroda traži nemoguće.

Ali takav simbol ima cenu.

Istorijska osoba gotovo je nestala ispod legende.

Ako se vratimo onome što stvarno znamo o Irini, vidimo sasvim drugačiji život.

Njena porodica bila je uhvaćena između tri sveta.

Vizantije koja nestaje.

Srbije koja pokušava da preživi.

I Osmanskog carstva koje se širi.

Njena ćerka Mara odlazi na sultanov dvor.

Sinovi Grgur i Stefan biće oslepljeni po naredbi Murada II 1441. godine.

Smederevo će pasti, zatim biti vraćeno Đurđu, pa ponovo postati poslednji bedem države.

Carigrad će pasti 1453.

Đurađ će umreti 1456.

Srbija će nestati kao nezavisna srednjovekovna država 1459.

To nije život svemoćne tiranke.

To je život žene koja je gledala kako se politički svet kojem je pripadala ruši pred njenim očima.

SMRT NA RUDNIKU — DA LI JE „PROKLETA JERINA“ NA KRAJU POSTALA ŽRTVA I SOPSTVENE PORODICE?

Poslednje poglavlje Jerininog života možda je tragičnije od svih legendi koje su kasnije ispričane o njoj.

Đurađ Branković umro je krajem 1456. godine.

Nasledio ga je najmlađi sin Lazar.

Ali porodica Branković više nije bila jedinstvena.

Postojale su različite političke struje.

Jedni su spas tražili u odnosu sa Ugarskom.

Drugi u sporazumu sa Osmanlijama.

Jerina, njena ćerka Mara i oslepljeni sin Grgur našli su se u sukobu sa Lazarom.

Izvori pokazuju da je Jerina i posle smrti muža imala politički značaj.

Prema jednom tumačenju porodične vlasti Brankovića, Đurađ je iza sebe praktično ostavio model u kojem su članovi porodice delili određene elemente vlasti i naslednih prava.

Lazar je, međutim, želeo da učvrsti sopstvenu poziciju.

Sukob je postao toliko težak da su Jerina, Mara, Grgur i njen brat Toma Kantakuzin pokušali da odu prema teritoriji pod osmanskom kontrolom.

Jerina nije stigla.

Umrla je na Rudniku 3. maja 1457. godine.

Imala je približno pedeset i nekoliko godina.

Kasniji izvori zabeležili su čak optužbu da ju je sin Lazar otrovao.

Ali tu moramo biti jednako oprezni kao kod legendi o Smederevu.

Postojanje optužbe nije isto što i dokaz ubistva.

Pouzdano znamo da je u porodici postojao veoma ozbiljan sukob.

Znamo da je Jerina umrla tokom tog sukoba.

Znamo da su Mara i Grgur uspeli da odu sultanu.

Tvrdnja o trovanju pojavljuje se u kasnijim izvorima i ne može se dokazati sa sigurnošću.

U tome postoji gotovo jeziva ironija.

Žena koju je narodno predanje pretvorilo u ubicu, mučiteljku i tiranku možda je poslednje mesece života provela bežeći od sopstvenog sina.

A država zbog koje je navodno „proklela narod“ nadživela ju je samo dve godine.

Smederevo je palo pod Osmanlije 20. juna 1459.

Srednjovekovna srpska despotovina prestala je da postoji.

Tvrđava je ostala.

I ostala je priča.

Ali ne ista priča za sve.

Istorija pamti Irinu Kantakuzin kao vizantijsku plemkinju, srpsku despoticu, politički aktivnu članicu porodice Branković i ženu koja je živela tokom poslednjih decenija srpske srednjovekovne državnosti.

Arhitektura pamti njenu porodicu kroz vizantijski uticaj na Smederevo i moguću ključnu ulogu njenog brata Georgija Kantakuzina u izgradnji tvrđave.

Narodno predanje pamti nešto sasvim drugo.

Prokletu Jerinu.

Ženu koja tera narod da vuče kamen.

Ženu kojoj je malo svakog rada.

Ženu čije ime ostaje na kulama čak i tamo gde nikada nije bila.

Koja od te dve Jerine je prava?

Verovatno nijedna potpuno.

Bilo bi jednako pogrešno danas od nje napraviti nevinu romantičnu heroinu kao što je bilo pogrešno vekovima je predstavljati kao gotovo demonsku vladarku.

Bila je pripadnica vladajuće elite.

Živela je od sistema u kojem je običan stanovnik imao veoma malo prava da odbije obaveze koje mu vlast nametne.

Vrlo verovatno je učestvovala u političkim odlukama svog supruga.

Njena porodica jeste bila povezana sa gradnjom Smedereva.

A izgradnja nove prestonice nesumnjivo je predstavljala ogroman teret.

Ali za najstrašnije optužbe protiv nje nemamo istorijske dokaze.

Ne znamo da je ona izmislila radne obaveze.

Ne znamo da ih je lično nametala.

Ne znamo da je naređivala mučenja graditelja.

Ne znamo da je bila okrutnija od ljudi sa kojima je delila vlast.

Znamo samo da je upravo ona ostala prokleta.

Možda nam zato priča o Jerini govori jednako mnogo o onima koji su je vekovima prepričavali kao o ženi koja je stvarno živela u XV veku.

Smederevska tvrđava i danas stoji kao gotovo savršen simbol tog paradoksa.

Njeni zidovi zaista su morali biti podignuti ljudskim rukama.

Neko je zbog njih morao teško da radi.

Neko je morao da ostavi njivu.

Neko je vukao kamen.

Neko je plaćao državi više nego što je želeo.

Ta patnja nije izmišljena samo zato što se ne može pripisati jednoj osobi.

Ali kada je vekovima kasnije trebalo pronaći krivca, kolektivno pamćenje nije izabralo despota čije ime stoji na zidu.

Izabralo je njegovu ženu.

I tako je Irina Kantakuzin izgubila svoje pravo ime.

A Srbija dobila — Prokletu Jerinu.

Mr. D. Tovarišić

Leave a Reply