KNEZ MIHAILO — Ko je zaista stajao iza atentata u Košutnjaku?


Ubice su uhvaćene i osuđene, ali politička pozadina atentata od 10. juna 1868. godine nikada nije u potpunosti rasvetljena. Da li je reč bila o ličnoj osveti, pokušaju dinastičkog prevrata ili mnogo široj političkoj zaveri? Dok su tragovi istrage vodili prema Karađorđevićima, najveću političku korist od kneževe smrti imali su ljudi iz njegovog neposrednog okruženja.

Bilo je potrebno svega nekoliko minuta da se Srbija nađe pred jednom od najvećih političkih kriza svoje novije istorije. Na šumskoj stazi u Košutnjaku, nedaleko od tadašnjeg Beograda, ubijen je čovek koji je samo godinu dana ranije ostvario jedan od najvećih diplomatskih uspeha srpske države u XIX veku.

Knez Mihailo Obrenović, vladar koji je izdejstvovao odlazak poslednjih osmanskih vojnih posada iz srpskih gradova, koji je pregovarao sa evropskim dvorovima i pripremao savez balkanskih naroda, stradao je tokom obične popodnevne šetnje.

Imao je svega 44 godine.

Zločin je potresao Srbiju. Počinioci su brzo uhapšeni, organizovano je suđenje, izrečene su smrtne kazne, a kao jedan od glavnih krivaca označen je bivši srpski knez Aleksandar Karađorđević.

Činilo se da je slučaj rešen.

Međutim, ono što je usledilo otvorilo je niz pitanja na koja ni više od vek i po kasnije nema konačnih odgovora.

Zašto su pojedini državni funkcioneri znali za opasnost koja je pretila knezu, a nisu je sprečili? Kako su vlasti tako brzo identifikovale zaverenike? Zašto je istraga produžena neposredno pred izricanje prvih presuda? Da li je novac pronađen kod jednog od saradnika Karađorđevića bio namenjen finansiranju atentata ili kupovini zemljišta?

I, možda najintrigantnije pitanje: kako je ministar vojske Milivoje Petrović Blaznavac, svega nekoliko meseci posle atentata, uspeo da postane jedan od najmoćnijih ljudi u Srbiji i da se oženi upravo devojkom kojom je nameravao da se oženi ubijeni knez?

Istorija je zabeležila imena ljudi koji su pucali u Košutnjaku. Mnogo je teže utvrditi gde se završavala njihova zavera i da li je iza njih postojao još neko.

Krvavo popodne u Košutnjaku

Desetog juna 1868. godine, odnosno 29. maja prema tadašnjem julijanskom kalendaru, knez Mihailo uputio se prema Košutnjaku, omiljenom prostoru za odmor i šetnju.

Sa njim su bile njegova strina Tomanija Obrenović, sestra od strica Anka Konstantinović i njena ćerka Katarina. U kneževoj pratnji nalazio se i ađutant Svetozar Garašanin, sin nekadašnjeg predsednika vlade Ilije Garašanina, kao i posluga.

Za Mihaila je Katarina predstavljala mnogo više od bliske rođake.

Njegov brak sa mađarskom groficom Julijom Hunjadi nije mu doneo zakonitog naslednika, a odnosi među supružnicima bili su ozbiljno narušeni. Kneževa namera da se oženi Katarinom izazivala je protivljenje Crkve, dela političke elite i pojedinih bliskih saradnika.

S obzirom na to da je Katarinina majka bila ćerka Jevrema Obrenovića, rođenog brata kneza Miloša, između Mihaila i Katarine postojalo je blisko krvno srodstvo.

To nije bilo samo pitanje porodičnih odnosa ili javnog morala. Buduća kneginja mogla je da rodi naslednika, a rođenje zakonitog naslednika potpuno bi promenilo političke odnose unutar dinastije i položaj svih koji su gajili nade da bi jednoga dana mogli doći na srpski presto.

U Košutnjaku se tog popodneva, prema istorijskim rekonstrukcijama, nalazio i Ilija Garašanin. Nekadašnji knežev najbliži saradnik, tvorac čuvenog „Načertanija“ i jedan od najuticajnijih srpskih državnika, bio je prethodne godine udaljen sa vlasti.

Razlozi njihovog razlaza bili su i politički i lični. Garašanin je zagovarao odlučniju akciju protiv Osmanskog carstva, dok je Mihailo postajao oprezniji. Istovremeno, protivio se kneževoj nameri da se oženi Katarinom.

Susret nekadašnjih saradnika u Košutnjaku bio je njihov poslednji.

Ubrzo potom kneževa grupa susrela je četvoricu naoružanih ljudi. Bili su to braća Kosta i Đorđe Radovanović, Lazar Marić i Stanoje Rogić.

Prema poznatim rekonstrukcijama događaja, napadači nisu odmah odavali utisak ljudi koji pripremaju zločin. Bili su odeveni građanski, u skladu sa običajima tadašnjeg vremena. Njihova pojava na šumskoj stazi nije nužno morala izazvati sumnju.

A onda su odjeknuli pucnji.

Knez Mihailo pao je pogođen. Anka Konstantinović takođe je smrtno stradala, dok su Katarina i Svetozar Garašanin bili ranjeni. Napadači su, prema svedočenjima o atentatu, upotrebili i hladno oružje.

Nasilje nad knezom bilo je takvo da je ukazivalo na odlučnost ubica da njihova žrtva ni pod kojim uslovima ne preživi napad. Istovremeno, brutalnost zločina mogla je biti izraz lične mržnje, koja je, kako će se kasnije pokazati, kod pojedinih atentatora zaista postojala.

Tomanija Obrenović uspela je da se udalji sa mesta napada i prenese vest o tragediji.

Kada je saznao šta se dogodilo, Ilija Garašanin pohitao je prema Beogradu. Iako više nije bio na čelu vlade, dobro je razumeo da ubistvo vladara može predstavljati samo početak šireg pokušaja preuzimanja vlasti.

Trebalo je obezbediti državne ustanove, sprečiti moguće nemire i utvrditi da li iza atentatora stoji veća organizacija.

Jer, ako je cilj zaverenika bio državni prevrat, najopasniji trenuci za Srbiju tek su dolazili.

Mihailo nije imao zakonitog sina koji bi automatski nasledio presto. Imao je vanbračnog sina Velimira, ali njegov položaj nije bio uređen tako da bi mogao neposredno preuzeti kneževsku vlast.

Obrenovići su se iznenada našli pred opasnošću da drugi put u relativno kratkom razdoblju izgube presto.

Karađorđevići su, sa druge strane, živeli izvan Srbije, ali njihovi politički kontakti, porodične veze i pristalice nisu nestali povratkom Obrenovića 1858. godine.

Uz sve to, Srbija još nije bila međunarodno priznata kao potpuno nezavisna država. Svaka promena na njenom prestolu imala je i međunarodnu dimenziju.

Zato pucnji u Košutnjaku nisu označili samo kraj jednog ljudskog života. Otvorili su pitanje budućnosti dinastije, vlasti i države.

Braća Radovanović — osveta ili organizovana zavera?

Za razliku od mnogih političkih ubistava kod kojih identitet neposrednih izvršilaca dugo ostaje nepoznat, u slučaju kneza Mihaila počinioci su otkriveni relativno brzo.

Središte zavereničke grupe činila su braća Radovanović.

Kosta se bavio proizvodnjom i trgovinom sapuna, Đorđe je bio nekadašnji trgovac, dok je Pavle bio beogradski advokat, čovek zainteresovan za politiku i povezan sa uticajnim ličnostima tadašnje Srbije.

Upravo se Pavle Radovanović smatra jednim od glavnih organizatora atentata, iako se nije nalazio među četvoricom neposrednih izvršilaca na mestu zločina.

Porodica Radovanović imala je ozbiljan razlog za nezadovoljstvo režimom kneza Mihaila. Njihov brat Ljubomir bio je osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog falsifikovanja isprava.

Braća su smatrala da je osuđen nepravedno, a odgovornost za njegovu sudbinu pripisivala su knezu i vlastima.

Ni ostali atentatori nisu bili bez ličnih razloga za neprijateljstvo prema režimu.

Lazar Marić, nekadašnji sudija, bio je osuđivan zbog ubistva supruge, za šta je tvrdio da nije kriv. Kod Stanoja Rogića takođe se pominju porodične i lične nesuglasice sa Obrenovićima.

Na prvi pogled, moglo bi se zaključiti da je knez stradao od grupe ljudi koji su sopstvene životne neuspehe, sudske presude i nepravde za koje su verovali da su im nanete poistovetili sa ličnošću vladara.

Međutim, takvo objašnjenje nije dovoljno.

Lična osveta i politička zavera nisu međusobno isključive.

Naprotiv, u istoriji političkih atentata često se pokazivalo da su ljudi vođeni ličnom osvetom pogodni za ostvarivanje ciljeva onih koji imaju mnogo šire političke ambicije.

Čovek spreman da ubije zbog porodične tragedije može se udružiti sa čovekom koji želi da promeni režim, iako njih dvojica potpuno različito zamišljaju budućnost države.

Pavle Radovanović u tom smislu predstavlja najzanimljiviju ličnost među zaverenicima.

Nije bio politički neobavešten čovek koji je iznenada odlučio da se osveti knezu. Pripadao je krugovima nezadovoljnim Mihailovim načinom vladanja i održavao je kontakte sa ljudima liberalnih političkih shvatanja.

Tokom sudskog procesa iznosio je tvrdnje da je posle uklanjanja kneza želeo promenu državnog uređenja, pri čemu je pominjana čak i mogućnost uspostavljanja republike.

Ako republika ne bi bila ostvariva, prihvatljivom je smatrao i monarhiju u kojoj bi vladareva vlast bila znatno ograničena.

To je značajan podatak.

Ukoliko ga prihvatimo kao iskren iskaz o njegovim političkim namerama, postavlja se pitanje da li je njegov krajnji cilj zaista bio povratak Karađorđevića.

Republikanac i pristalica dinastičke restauracije nisu nužno morali biti politički saveznici. Mogli su, doduše, imati zajedničkog trenutnog neprijatelja, ali bi se njihovi interesi posle kneževe smrti razišli.

Sa druge strane, nije nemoguće ni da je Radovanović tokom suđenja sopstvenu političku ulogu predstavljao drugačije kako bi zaštitio pojedine saradnike.

Zato njegove izjave treba posmatrati kao važan istorijski izvor, ali ne i kao konačnu istinu.

Dodatnu sumnju izazivala je brzina kojom su policija i vojska došle do zaverenika i njihovih saradnika.

Prema kasnijim objašnjenjima nadležnih državnih funkcionera, postojala su određena prethodna saznanja o ljudima koji bi mogli predstavljati opasnost za kneza. Tvrdilo se, međutim, da nisu raspolagali dovoljnim dokazima za njihovo hapšenje i da se sam Mihailo protivio pojačavanju ličnog obezbeđenja.

Moguće je da je knez zaista smatrao da strože mere zaštite nisu potrebne. Vladar koji je sebe doživljavao kao čoveka posvećenog nacionalnim interesima možda je teško prihvatao mogućnost da će upravo njegovi sunarodnici pokušati da ga ubiju.

Ali odgovornost državnih službi nije se završavala kneževim ličnim uverenjem.

Ako su znale da postoje ljudi spremni na nasilje, morale su proceniti koliko je opasnost ozbiljna. Ako nisu znale ništa konkretno, onda se otvara pitanje kako su posle atentata tako brzo rekonstruisale mrežu osumnjičenih.

Ni jedna ni druga okolnost sama po sebi ne dokazuje saučesništvo državnih funkcionera.

One, međutim, ukazuju na ozbiljan bezbednosni propust i opravdavaju pitanje da li su tokom istrage ispitane sve mogućnosti.

Zaverenici su ostvarili prvi deo svog cilja — ubili su kneza.

Ali nisu uspeli da preuzmu vlast. Državni aparat ostao je pod kontrolom ljudi koji su ga držali i pre atentata, a uskoro će se pokazati da su pojedinci unutar tog aparata mnogo bolje od zaverenika bili pripremljeni da iskoriste nastalu situaciju.

Trag koji vodi do Karađorđevića

Da bismo razumeli zašto je sumnja tako brzo pala na Karađorđeviće, potrebno je vratiti se nekoliko decenija unazad.

Dinastičko neprijateljstvo između dve srpske vladarske kuće imalo je duboke korene.

Karađorđe Petrović, vođa Prvog srpskog ustanka, ubijen je 1817. godine po nalogu Miloša Obrenovića. Njegova smrt ostavila je trajnu senku nad odnosima dveju porodica.

Mihailo je prvi put vladao Srbijom od 1839. do 1842. godine, kada je, posle političkog preokreta, morao da napusti zemlju. Na presto je potom došao Aleksandar Karađorđević, Karađorđev sin.

Aleksandar je vladao sve do Svetoandrejske skupštine 1858. godine, kada je dinastija Obrenović vraćena na vlast. Najpre je ponovo zavladao Miloš, a posle njegove smrti 1860. godine presto je nasledio Mihailo.

Nekadašnji knez Aleksandar nastanio se izvan Srbije, ali je ostao imućan čovek sa značajnim imanjima, kontaktima i porodičnim vezama.

Njegova supruga Persida poticala je iz ugledne porodice Nenadović, čiji su članovi još od Prvog srpskog ustanka zauzimali značajno mesto u političkom životu zemlje.

Karađorđevići, dakle, nisu bili samo porodica svrgnutog vladara. Predstavljali su alternativni centar dinastičkog legitimiteta.

Posle Mihailove smrti njihova politička pozicija mogla je postati znatno povoljnija. Naročito ako bi se pokazalo da Obrenovići nemaju dovoljno snage da brzo obezbede novog kneza.

Ali politički motiv nije isto što i dokaz o organizovanju ubistva.

U slučaju Karađorđevića postojale su, ipak, okolnosti koje su opravdavale ozbiljnu istragu.

Pavle Radovanović bio je pravni zastupnik bivšeg kneza Aleksandra. U javnosti i kasnijim prikazima sudskog procesa pominjana je njihova prepiska, odnosno komunikacija sa ljudima iz Aleksandrovog okruženja.

Pojavile su se i optužbe da su pojedini pripadnici porodice Nenadović pomagali zaverenicima.

Najznačajniji materijalni trag predstavljala je velika suma novca pronađena kod Andre Vilotijevića, upravnika imanja Aleksandra Karađorđevića u Srbiji.

Prema istorijskim prikazima istrage, radilo se o približno pet hiljada dukata, pronađenih skrivenih u saksiji.

Za tadašnje prilike to je bio veoma značajan iznos.

Tužilaštvo je tvrdilo da je novac dobijen od bivšeg kneza i namenjen finansiranju prevrata, odnosno isplati zaverenika nakon izvršenog atentata.

Odbrana je ponudila sasvim drugačije objašnjenje.

Vilotijević je kao upravnik imanja imao poslovne razloge da raspolaže većim sumama. Tvrdilo se da je novac bio namenjen kupovini nekadašnjih osmanskih poseda u blizini zemljišta koje je pripadalo Karađorđevićima.

Sama činjenica da je novac bio skriven nije razjasnila njegovu stvarnu namenu. Da bi predstavljao nesumnjiv dokaz finansiranja atentata, bilo je potrebno utvrditi postojanje dogovora o njegovoj isplati, vezu sa izvršiocima i znanje pošiljaoca o planiranom zločinu.

Posebno je sporno bilo priznanje Vilotijevića. On je tokom istrage dao iskaz kojim je teretio bivšeg kneza, ali ga je kasnije povukao, tvrdeći da je bio iznuđen.

Sud nije prihvatio njegovo naknadno objašnjenje.

Još jednu važnu okolnost predstavljalo je produženje istražnog postupka neposredno pred očekivano donošenje prvih presuda.

Prema pojedinim istorijskim rekonstrukcijama, u početnom toku suđenja umešanost Karađorđevića nije bila dovoljno potkrepljena. Tek naknadno pronađeni dokazi omogućili su da se bivši knez označi kao jedan od glavnih organizatora atentata.

Da li je istraga prirodnim tokom došla do novih saznanja ili je vlast insistirala da bude pronađena veza sa političkim protivnikom koji joj je u tom trenutku predstavljao najveću opasnost?

Odgovor na to pitanje menja značenje čitavog procesa.

Aleksandar Karađorđević osuđen je u Beogradu, u odsustvu, na dvadeset godina zatvora. Neposrednim izvršiocima i većem broju drugih optuženih izrečene su smrtne kazne.

Imovina Karađorđevića u Srbiji bila je zaplenjena i rasprodavana, dok je njihov povratak u politički život zemlje dodatno onemogućen.

Međutim, Aleksandar se nalazio na teritoriji Austrougarske, čije vlasti ga nisu izručile Srbiji.

Usledio je poseban sudski proces u Pešti.

Bivši knez je u januaru 1871. godine osuđen na osam godina zatvora. U junu iste godine, međutim, najviši ugarski sud oslobodio je njega i dvojicu njegovih saradnika zbog nedostatka dokaza.

Tako se dogodilo nešto što je ostavilo trajnu nedoumicu u srpskoj istoriji.

Čovek koji je pred srpskim sudom bio osuđen kao jedan od ključnih krivaca za ubistvo kneza Mihaila, pred drugim pravosudnim sistemom na kraju nije proglašen krivim.

Oslobađajuća presuda ne dokazuje da nikakav kontakt između zaverenika i Karađorđevića nije postojao. Ali ona znači da izvedeni dokazi nisu bili dovoljni da se utvrdi njegova krivična odgovornost.

Jednostavno rečeno, nije dokazano da je Aleksandar Karađorđević naručio ubistvo kneza Mihaila.

Posebno mesto u kasnijim raspravama zauzimala je kneginja Persida, koja je važila za energičnu i politički uticajnu ženu.

Pojedini autori pretpostavljali su da je, čak i ukoliko Aleksandar nije neposredno organizovao zaveru, neko iz njegovog porodičnog ili političkog okruženja mogao biti upoznat sa planovima.

Ali ni takve pretpostavke ne mogu se pretvoriti u utvrđenu istorijsku činjenicu samo zato što odgovaraju logici dinastičkog sukoba.

Tri i po decenije kasnije, 1903. godine, posle ubistva kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage, na srpski presto došao je Petar Karađorđević, Aleksandrov sin.

Taj događaj dodatno je uticao na način na koji su pristalice i protivnici dveju dinastija tumačili starije političke atentate.

Međutim, ono što se dogodilo 1903. godine nije dokaz onoga što se dogodilo 1868.

Košutnjak se mora istraživati na osnovu sopstvenih dokaza, a ne naknadnog znanja o sudbini Obrenovića.

Kome je smetala politika kneza Mihaila?

Da li bi atentat na kneza Mihaila trebalo posmatrati isključivo kao unutrašnji srpski sukob?

Odgovor nije jednostavan, jer je politika ubijenog kneza daleko prevazilazila granice tadašnje Kneževine Srbije.

Mihailo je tokom godina provedenih u izgnanstvu stekao iskustvo i poznanstva kakva je imao mali broj srpskih političara njegovog vremena.

Razumeo je da budućnost Srbije ne zavisi samo od njene spremnosti da se bori protiv Osmanskog carstva, već i od odnosa među velikim evropskim silama.

Kada se 1860. godine vratio na presto, nasledio je zemlju koja je imala široku autonomiju, ali još nije bila potpuno nezavisna.

U pojedinim utvrđenim gradovima nalazile su se osmanske vojne posade. Njihovo prisustvo predstavljalo je stalni simbol ograničenog srpskog suvereniteta.

Posle incidenta kod Čukur-česme i osmanskog bombardovanja Beograda 1862. godine, pitanje prisustva tih garnizona postalo je predmet intenzivne međunarodne diplomatije.

Mihailo je razumeo da bi nepromišljen rat mogao ugroziti ono što je Srbija prethodnih decenija ostvarila.

Zato je kombinovao vojnu pripremu, politički pritisak i pregovore.

Godine 1867. ostvaren je veliki uspeh. Knez je preuzeo ključeve preostalih utvrđenih gradova, uključujući Beograd, a osmanske vojne posade napustile su Kneževinu.

Srbija još nije dobila formalnu međunarodnu nezavisnost — to će se dogoditi na Berlinskom kongresu 1878. godine — ali je napravila presudan korak prema njoj.

Mihailove ambicije nisu se, međutim, završavale oslobađanjem gradova.

Sa Ilijom Garašaninom radio je na stvaranju mreže saveza i sporazuma sa drugim balkanskim državama i oslobodilačkim pokretima.

Sporazumi sa Crnom Gorom, pregovori sa predstavnicima bugarske emigracije, povezivanje sa Grčkom i Rumunijom, kao i kontakti sa političkim krugovima među Južnim Slovenima u Habzburškoj monarhiji, činili su osnovu onoga što istoriografija naziva Prvim balkanskim savezom.

U njegovom središtu nalazila se ideja da balkanski narodi mnogo više mogu postići zajedničkim delovanjem nego pojedinačnim ustancima.

Takva politika prirodno je izazivala pažnju Carigrada.

Za Osmansko carstvo, organizovano povezivanje hrišćanskih naroda na Balkanu moglo je predstavljati ozbiljnu pretnju njegovom teritorijalnom integritetu.

Ali ni interesi Beča nisu bili jednostavni.

Habzburška monarhija je posle poraza u ratu sa Pruskom 1866. godine i uspostavljanja austrougarskog dualizma 1867. sve više pažnje usmeravala prema jugoistočnoj Evropi.

Bosna i Hercegovina predstavljala je prostor na kojem su se ukrštale srpske nacionalne težnje, osmanski interesi i habzburške geopolitičke ambicije.

Snažnija Srbija, sposobna da okupi političke i vojne saveznike, mogla je ograničiti manevarski prostor Austrougarske.

Istovremeno, Mihailo nije odbijao pregovore sa mađarskim političarima. Njegovi kontakti sa grofom Đulom Andrašijem pokazuju da su odnosi bili mnogo složeniji od jednostavnog neprijateljstva Srbije i Habzburške monarhije.

Rusija je tradicionalno podržavala širenje svog uticaja među pravoslavnim narodima Balkana, ali ni njeni interesi nisu uvek bili istovetni srpskim.

Srbija je želela oslobođenje i jačanje sopstvene državnosti. Rusija je, kao velika sila, morala da vodi računa o odnosima sa drugim evropskim državama i svojim širim strateškim ciljevima.

Velika Britanija nastojala je da ograniči rusko napredovanje prema Sredozemlju, dok je Francuska imala sopstvenu promenljivu politiku prema Osmanskom carstvu i balkanskom pitanju.

U takvoj međunarodnoj atmosferi knez Mihailo morao je neprestano da traži ravnotežu između nacionalnih ambicija i realnih mogućnosti.

U poslednjem razdoblju njegove vladavine postojale su nesuglasice oko toga kada i pod kojim uslovima treba pokrenuti širu akciju protiv Osmanlija.

Garašanin je bio spremniji na odlučne korake, dok je Mihailo pokazivao veću opreznost.

Njegovo uklanjanje sa vlasti krajem 1867. godine bilo je jedan od znakova da se politički kurs Srbije preispituje.

Ipak, knez nije imao protivnike samo izvan zemlje.

U unutrašnjoj politici bio je modernizator, ali nije bio demokratski vladar u savremenom značenju te reči.

Verovao je da snažna centralizovana vlast može najefikasnije sprovesti reforme, ojačati vojsku i pripremiti državu za ostvarenje nacionalnih ciljeva.

Takav način vladanja ograničavao je uticaj Narodne skupštine i ostavljao malo prostora za otvoreno političko suprotstavljanje.

Liberalni krugovi želeli su ustavne promene, veću političku slobodu i ograničavanje kneževih ovlašćenja. Deo nacionalno orijentisane omladine bio je nezadovoljan i Mihailovim oklevanjem da započne oslobodilački rat.

Paradoksalno, isti čovek mogao je biti kritikovan zbog prevelikih nacionalnih ambicija u međunarodnoj politici i zbog nedovoljne odlučnosti među domaćim pristalicama nacionalnog oslobođenja.

Sve navedeno pokazuje koliko je različitih interesa bilo povezano sa njegovom ličnošću.

Ali nijedna od tih okolnosti sama po sebi ne dokazuje da je neka strana država organizovala atentat.

Diplomatska neslaganja, politička korist i tajni kontakti nisu isto što i dokumentovan nalog za ubistvo.

Teorija o stranom učešću u zaveri u Košutnjaku ostaje moguća istraživačka tema, ali bez dovoljno čvrstih dokaza ne može biti predstavljena kao utvrđena istorijska činjenica.

Čovek koji je posle atentata dobio gotovo sve

Među svim ličnostima koje su se pojavile na političkoj sceni nakon ubistva kneza Mihaila, jedna zaslužuje posebnu pažnju.

Milivoje Petrović Blaznavac.

Rođen 1824. godine u Blaznavi, bio je vojnik i političar izuzetne sposobnosti prilagođavanja promenljivim okolnostima.

Svoju karijeru gradio je još u vreme Aleksandra Karađorđevića, ali je značajne položaje zauzimao i posle povratka Obrenovića.

Za vreme Mihailove druge vladavine postao je ministar vojske.

Blaznavac je bio čovek velikih ambicija, svestan činjenice da u državi sa nedovoljno razvijenim političkim institucijama kontrola nad vojskom može predstavljati presudan izvor moći.

O njegovom poreklu kolale su brojne priče. Među njima i ona da je bio vanbračni sin kneza Miloša Obrenovića.

Takvo poreklo nije pouzdano dokazano, ali sama priča govori o političkoj atmosferi u kojoj je Blaznavac živeo i o načinu na koji su njegov položaj tumačili savremenici.

Kada je Mihailo ubijen, ministar vojske našao se u izuzetno povoljnoj političkoj poziciji.

Država je ostala bez vladara. Nije bilo neposrednog zakonitog naslednika, a odluka o tome ko će postati novi knez mogla je otvoriti sukob među različitim političkim i dinastičkim grupama.

Blaznavac je delovao brzo.

Uz podršku vojske nametnuo je kao naslednika maloletnog Milana Obrenovića, unuka Jevrema Obrenovića.

Milan je bio dete od nepune četrnaeste godine. Njegov dolazak na presto podrazumevao je formiranje Namesništva koje će upravljati državom do njegovog punoletstva.

U sastav Namesništva ušli su Blaznavac, Jovan Ristić i Jovan Gavrilović.

Time je ministar vojske, koji je do atentata bio samo jedan od kneževih saradnika, postao jedan od trojice ljudi koji su neposredno vršili najvišu državnu vlast.

Mnogi su u načinu Milanovog izbora videli svojevrsni vojni prevrat.

Odluka o nasledniku praktično je bila doneta pod uticajem vojske pre nego što je Narodna skupština imala priliku da o njoj slobodno raspravlja.

Blaznavčeva politička računica pokazala se izuzetno uspešnom.

Obrenovići su zadržali presto, a on je postao jedan od ključnih zaštitnika dinastije. U savezu sa Jovanom Ristićem dobio je i neophodnu podršku uticajnih političkih krugova.

Godine 1869. donet je novi ustav, poznat kao Namesnički ustav, kojim su promenjeni odnosi između vladara i državnih institucija.

Liberalni političari dobili su priliku da ostvare deo svojih ranijih ciljeva.

Kneževom smrću, dakle, nije došlo do povratka Karađorđevića, već do preuređenja vlasti unutar poretka kojim su i dalje dominirali Obrenovići.

A onda je usledio događaj koji je čitavoj priči dao gotovo romanesknu dimenziju.

Blaznavac se oženio Katarinom Konstantinović.

Devojka koja je preživela atentat, izgubila majku i ostala bez čoveka koji je nameravao da je uzme za suprugu, nekoliko meseci kasnije postala je žena jednog od najmoćnijih ljudi u Srbiji.

U pojedinim istorijskim prikazima pominje se da je Blaznavac i pre atentata bio zainteresovan za brak sa Katarinom.

Bez obzira na to koliko su pouzdani svi detalji tih priča, njegovo venčanje sa njom nesporna je činjenica.

Time je postao i porodično povezan sa vladajućom dinastijom.

Dobio je političku moć, osigurao položaj u novom režimu i ostvario brak koji za Mihailovog života nije bio moguć.

Kada je Milan 1872. godine postao punoletan, Blaznavac je preuzeo položaj predsednika vlade. Umro je već naredne, 1873. godine.

Posmatrana iz današnje perspektive, njegova politička sudbina prirodno izaziva pitanje: da li je bio samo izuzetno sposoban političar koji je iskoristio nepredviđene okolnosti ili je unapred znao nešto o zaveri?

Odgovor ne možemo izvesti isključivo iz njegovog ponašanja posle atentata.

U političkoj istoriji često se primenjuje pitanje cui bono — kome je određeni događaj koristio?

Ono je korisno kao početak istraživanja, ali ne može predstavljati njegov završetak.

Ljudi koji profitiraju od političke tragedije nisu obavezno njeni organizatori. Štaviše, najuspešniji politički akteri često su upravo oni koji umeju da iskoriste događaje koje nisu sami izazvali.

Za Blaznavčevo neposredno učešće u organizovanju atentata ne postoji dovoljno pouzdanih dokaza.

Postoji, međutim, dovoljno razloga da se istražuje njegova uloga u događajima posle kneževe smrti, njegovo postupanje kao ministra vojske i političke okolnosti u kojima je vođena istraga.

Isto važi i za druge državne funkcionere koji su iznenada dobili priliku da preurede Srbiju prema sopstvenim političkim zamislima.

Možda se upravo ovde krije najveća ironija atentata u Košutnjaku.

Karađorđevići, prema kojima je bila usmerena glavnina političkih optužbi, nisu dobili vlast. Naprotiv, njihova imovina bila je ugrožena, bivši knez završio je pred sudom, a porodica se još više udaljila od Srbije.

Obrenovići su sačuvali dinastiju, ali je stvarna vlast prešla u ruke namesnika.

Neposredni izvršioci atentata bili su kažnjeni, dok je pitanje svih eventualnih političkih podstrekača ostalo otvoreno.

Knez Mihailo ostao je upamćen kao vladar čiji su planovi bili veći od države kojom je upravljao.

Da je poživeo još deset ili dvadeset godina, možda bi balkanska istorija krenula drugim putem. Možda bi njegov savez poslužio kao osnova za zajednički oslobodilački rat, možda bi Srbija ranije stekla nezavisnost, a možda bi se njegovi veliki planovi raspali pod pritiskom suprotstavljenih interesa balkanskih država.

To nikada nećemo saznati.

Ono što znamo jeste da je 10. juna 1868. godine Srbija izgubila iskusnog državnika u trenutku kada je pred njom stajalo jedno od najvažnijih razdoblja nacionalnog oslobođenja.

Danas, u Košutnjaku, obeležje na mestu njegovog stradanja podseća prolaznike na tragediju koja je promenila tok srpske istorije.

U Beogradu, na Trgu republike, spomenik knezu Mihailu podseća na njegovu politiku oslobođenja i državnog napretka.

Između ta dva mesta — šumske staze na kojoj je ubijen i spomenika podignutog u njegovu čast — nalazi se jedna od najvećih nerasvetljenih političkih priča Srbije XIX veka.

Mr. D. Tovarišić

Leave a Reply